POVIJEST PRAVAŠTVA
Stranka prava ime je stranke koja je od 1861. djelovala na području Hrvatske, a utemeljio ju je Ante Starčević. U njezinu temelju bio je pojam Hrvatskog državnog prava.
dr. Ante Starčević
1. Pravaška ideologija
U drugoj polovici 19. stoljeća, poslije ukidanja Bachova apsolutizma i povratka ustavnosti 1860. godine, u stranačko-političkom životu Hrvatske i Slavonije vladalo je kaotično stanje. Na pitanju odnosa Hrvatske prema Austriji i prema Ugarskoj dolazi u dvijema glavnim strankama, u Narodnoj (Strossmayerovoj) i u Unionističkoj (mađaronskoj), do trajnog previranja i unutarstranačkih rascijepa. U takvom se ozračju 1861. pojavljuje Stranka prava. Osnovno načelo nove stranke bilo je: Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku! Stranka prava postala je jedna od najutjecajnijih političkih organizacija toga doba u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega držanju dvojice svojih osnivača i vođa: Antunu Starčeviću i Eugenu Kvaterniku. 19. stotljeće često se dijeli na razdoblja ranog i zrelog hrvatskog nacionalizma. Za prvo, rano razdoblje vezuje se ilirsko-narodnjačka ideologija, dok je drugo razdoblje zrelog hrvatskog nacionalizma vezano uz ideju pravaštva. Pravaški pokret nosio je interes novog sloja, srednje klase koja se oblikovala u društvu nakon ukidanja feudalnih odnosa, u sklopu procesa stratifikacije hrvatskog društva koje je počelo postepeno gubiti ranija obilježja duboko polariziranog društva. Njihova ideologija imala je zadaću ubrzanja procesa stvaranja hrvatske nacije, koji je prema njihovu shvaćanju trebao završiti jedino u samostalnoj hrvatskoj državi. Ideal buduće hrvatske države bio je Starčeviću i Kvaterniku apsolutan kriterij za vrednovanje svega što se događalo u njihovo vrijeme i što se moglo nazrijeti u prošlosti. Oni su bili uvjereni da se duh naroda tj. njegova bit izražava u tijeku njegove povijesti, u njegovim srednjovjekovnim ustanovama, u državotvornim pokušajima, u narodnim običajima, u jeziku, književnosti i umjetnosti. Vjerovali su da voljne snage nemaju svoj osnovni izvor u svijesti pojedinca, nego u naciji koju su doživljavali kao osobu s biografijom. Stoga su Kvaternik i Starčević smatrali da su njihove misli sinteza duha hrvatskog naroda. U njihovoj predodžbi Stranka prava nije bila nikakva politička stranka, nego načelan izraz duha hrvatskog naroda, jedino jamstvo za konačno ostvarenje misije hrvatskog naroda u njegovoj samostalnoj državi.
Starčević koji je svoju misao počeo formirati još u ranim 50-im godinama 19. stoljeća bio je uvjeren da su godine tuđinske premoći, potlačivanja i sprečavanja slobodna razvoja ostavile traga na naravi ljudi koju on karakterizira kao „deformiranu.“ Prema tome stvaranje homogena naroda-osobe u samostalnoj hrvatskoj državi njemu je bila ona poluga koja je jedina mogla potaknuti povratak Hrvata osnovnim etičkim vrednotama. U pojedinca taj proces prema moralnom usavršavanju mogao je početi tada kad shvate pravaški nauk, tj. kad nadvladaju deformaciju "svoga ja" i počnu se osjećati Hrvatima s misijom stvaranja samostalne države. Na formiranje Starčevićeve ideologije uvelike je utjecala mržnja prema Šafařiku i njegovim teorijama zajedničkog srpskog imena Slavena. Uz Šafařika, Starčević se uvelike protivio Vuku Karadžiću i njegovu članku "Srbi svi i svuda" iz 1836. u kojem svrstava sve štokavce kao Srbe, kajkavce kao Slovence, a čakavce kao ostatke Hrvata o kojima je pisao još Konstantin VII. Porfirogenet. Usto, Starčević je vidio i problem u različitom tumačenju pojedinih povijesnih osoba i događaja, te je s vremenom počeo upotrebljavati izraz „pravi Hervat“ koji je očigledno predstavljao svakog Hrvata koji je, prema njemu, posjedovao svijest o svom narodu-osobi. Eugen Kvaternik je, isto kao i Starčević, imao velik utjecaj na stvaranje pravaške misli. Njegova ideja napretka proizašla je prije svega iz shvaćanja prošlosti. Hrvati su prema Kvaterniku postigli svoje povijesno pravo „prvobitnom, prirodnom, pravednom i neosporivom stečevinom“ za svojih seoba u 6. i 7. stoljeću, tj. silom oružja i narodnim junaštvom.
Kvaternikove ideje i stavovi su bili uvelike prožeti idealima Francuske revolucije te želje za sličnim djelovanjem i u Hrvatskoj. Time se i razlikovao od Starčevića koji je rekao: „Od stotine buna jedva da jedna ispadne dobro po narod, stoga ja bih rekao da su one po narode ubitačnije nego prijestolja.“
2. Hrvatski Sabor 1861.
Na temelju izbornog reda iz 1848. godine, 15. travnja 1861. sastao se Hrvatski Sabor. Narodni su zastupnici bili najugledniji članovi inteligencije, svećenstva, aristokracije i predstavnici Vojne krajine. Sabornica je postupno postala mjesto sukoba različitih mišljenja o položaju Hrvatske u Monarhiji. Uglavnom je dolazilo do podjele na dvije strane: na konzervativno plemstvo i liberalno građanstvo. Ta je atmosfera predstavljala podlogu za prvi službeni nastup pravaške ideologije. Na temelju naloga Franje Josipa, Hrvatski sabor počeo je raspravljati pitanje odnosa između Hrvatske i Ugarske. Po tom pitanju dolazi do formiranja tri struje koje će ostati ključne u hrvatskoj politici do kraja Monarhije. Prva struja, Narodna stranka, nastojala je postići što širu autonomiju prilagođavanjem konkretnim političkim prilikama koje su se stalno mijenjale; druga struja, Unionistička stranka, čvrsto se držala što uže veze s Ugarskom, pomišljajući na određenu autonomiju Hrvatske samo u okviru jedinstvene Ugarske; treća struja, Stranka prava, izjašnjavala se za ideal samostalne hrvatske države izvan okvira Habsburške Monarhije (jedina veza s ostalim zemljama imao je biti zajednički vladar, ali je Kvaternik u političkoj praksi stajao pred problemom manjeg ili većeg odstupanja od proklamiranog „potpunog suvereniteta“ hrvatskog naroda). Tada većinom glasova Sabor prihvaća poznati članak 42, što su ga predložili Strossmayer i njegovi sljedbenici, a sastavio ga je Ivan Mažuranić. Ta je saborska odluka kasnije dobila kraljevo odobrenje. Zaključeno je da je događajima 1848. prestala svaka državnopravna veza između Ugarske i Trojedne kraljevine koja uključuje uz Hrvatsku i Slavoniju, Dalmaciju, Rijeku, Vojnu krajinu i Međimurje. Jedini izuzetak bila je kraljeva osoba koja je krunidbom za Ugarskog kralja postajala i kraljem Hrvatske. Sabor uvažava prošli zajednički ustavni život Trojedne kraljevine i Ugarske i izražava spremnost Trojednice da stupi u „još užju državno-pravnu svezu,“ ali samo ako kraljevina Ugarska prije pregovora prizna njezinu samostalnost i njezin naznačeni teritorijalni opseg. Prije usvojenja ovog članka odbijen je Kvaternikov prijedlog koji je želio dati načelno rješavanje odnosa između Hrvatske prema Austriji i prema Ugarskoj. Kvaternik je najveći trag ostavio govorom 18. lipnja kojim je iznio svoje i pravaške stavove. On je tu preporučavao taktiku „muževnog čekanja“ koja je više bila obilježje Starčevićeva političkog profila, a manje je odgovarala njegovoj želji za brzom političkom ili diplomatskom akcijom. Kvaternikove ideje nadopunio je i prihvatio Starčević. On je na Saboru ponovio i još više zaoštrio svoje stavove iznesene još u „riječkim predstavkama.“ Njegovim govorom dominira mržnja prema Austriji i uvjerenje da su svi narodi Monarhije sužnji. Tada je po prvi put istaknuta krilatica koja je i simbolički označavala pravo Hrvatskog naroda na slobodu tj. da nad sobom priznaje samo Boga:
„Narod hervatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žrtvovao, lepu budućnost odredila: narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, ne bude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!“(A. Starčević)
Sam Sabor raspušten je Kraljevskim odpisom 8. studenoga.
Eugen Kvaternik
3. Pravaši i Austro-Ugarska nagodba
Kao ni Bachov apsolutizam, ni Metternichova centralistička politika nije doživjela veći uspjeh. U želji da se učvrste unutarmonarhijske prilike uoči nadolazećeg rata s Pruskom i Italijom, Franjo Josip morao je pristupiti pregovorima s mađarskim prvakom Ferencom Deakom koji je očito promijenio stav u odnosu na 1948. Hrvatski sabor sastao se u studenom 1865. da bi odredio svoj stav o zajedničkim poslovima monarhije, da bi se izjasnio o odnosima Hrvatske i Ugarske i da bi poslao svoje predstavnike u Ugarski „krunidbeni“ sabor. Većina zastupnika tada je prihvatila adresu izrađenu od strane Račkoga kojom je većina Hrvatskog sabora napustila svoje odbijanje zajedničkih poslova s Austrijom iz 1861., pa je vladar u svom odgovoru na adresu naredio da se izabere odbor koji bi pregovarao s odborom Ugarskog sabora o odnosima između Hrvatske i Ugarske i zajedničkim poslovima Monarhije, no ti razgovori ubrzo propadaju. Već potkraj lipnja 1866., na početku Austro-pruskog rata, mađarski su predstavnici prešli preko hrvatske državnosti u nacrtu za Austro-ugarsku nagodbu. S obzirom na poraz Austrije od Pruske, Austrija se morala, da bi učvrstila svoj položaj, okrenuti prema istoku. Poraz Habsburške Monarhije u svakom je slučaju pobudio nade protivnika u njezinu skoru propast. Na to su računali i pravaši, a i predstavnici Strossmayerove stranke. Budući da je to okretanje prema istoku obuhvaćalo i Bosnu i Hercegovinu Starčević je djelovao na buđenju svijesti u Hrvatskoj. Austrija je također podilazila narodu potičući mitove o Nikoli Šubiću Zrinskom i Josipu Jelačiću. Starčević i Kvaternik tome suprotstavljaju pogibiju Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana. Prihvaćanjem Austro-ugarske nagodbe u Austrijskom vijeća i Ugarskom saboru, mogućnosti ujedinjenja hrvatskih zemalja uvelike su se smanjile. Dalmacija i Istra našle su se u austrijskom dijelu, a Hrvatska i Slavonija u ugarskom. Vojna krajina i dalje je bila pod izravnom bečkom upravom. Na Saboru koji je zasjedao 1. svibnja 1867. govorio je i Starčević izjasnivši se protiv zajedničkih poslova. Tada na scenu stupa novo pravaško oružje to je bio političko-satirički list Zvekan, koji je bio dostupan samo užem krugu čitateljstva no njegov utjecaj je bio velik. Godinu dana kasije zamjenjuje ga politički časopis Hervat. U težnji da podigne i učvrsti hrvatsku nacionalnu samosvijest Starčević je naročito nastojao uvjeriti Hrvate da su oni po svom porijeklu gospodarujući narod i da je „robovanje“ Beču i Pešti u punoj suprotnosti s duhom hrvatskog naroda. Kvaternik tada izdaje jedan od svojih najznačajnijih spisa „Istočno pitanje i Hrvati.“ Kvaternikovo stajalište bilo je sasvim jednoznačno: pravo na Bosnu po njemu, na osnovi etničkog i povijesnog prava, ima isključivo Hrvatska. Uvjeravao je hrvatsku javnost da je „jugoslovenština“ ustvari isto što i „srbština“ koja teži uništenju hrvatske nacije, a u krajnjoj konsekvenci isto što i „ruština.“ 1871. Kvaternik započinje poznatu Rakovičku bunu, no ona je ubrzo propala.
Josip Frank
4. Vrhunac pravaškog doba
Učvršćenjem dualističkog modela vlasti unutar Monarhije, predstavnici mađarske vladajuće klase bili su svjesni da moraju revidirati nagodbu s Hrvatskom. Svi financijski i gospodarski poslovi bili su u rukama organa ugarske vlasti, a o banu je odlučivao i dalje ugarski ministar predsjednik. U želji modernizacije Hrvatske, reformiranja uprave, sudstva i prosvjete nova je vlada, na čelu s Mažuranićem, u razdoblju 1873.-1875. obavila zamašan zakonodavni rad. Hrvatska i Slavonija tada doživljavaju brzi razvoj, mnogo brži od, primjerice, Dalmacije, no nastavlja se i nezadovljstvo općim stanjem i nastavkom postupne mađarizacije.
Već 1875. pravaška grupa držala je da se može vratiti u politički život, no Starčević se nije kandidirao. Umjesto sebe preporučio je Frana Folnegovića, koji je doista bio izabran u sesvetskom kotaru. On je bio protivnik Narodne stranke, ali nije mogao djelovati s pozicija Starčevićeva nauka. Osim od Folnegovića, poticaj za obnovu Stranke prava došao je i od riječkog odvjetnika Erazma Barčića, prvaka riječkih i primorskih Hrvata. Uspon Rijeke, kao luke mađarskog kapitala, pritisak na Hrvate i hrvatski kapital u Rijeci, ubrzan nazadak nekad relativno razvijene privrede u Hrvatskom primorju, sve je to izazivalo veliko nezadovoljstvo i sklonost pravaškoj promidžbi.
Istovremeno se u političkom životu pojavljuje i osiječki odvjetnik dr. Josip Frank koji će kasnije imati veliki utjecaj na samu stranku. Uz njih najveći oslonac pravaške ideologije sedamdesetih bila je studentska mladež okupljena oko lista „Hervatska.“ Kasnije mladi pravaši nagovaraju Antu Starčevića da dopusti izdavanje pravaškog lista „Sloboda“ na Sušaku 1878. Pojavom „Slobode“ počeo je proces prodiranja pravaške ideologije u sve pore društva. No unutar stranke sukobi između Starčevića i Folnegovića te Starčevića i Barčića bili su stalni tako da su usporavali djelovanje stranke. 1878., nakon izbora za Sabor, i izbora petorice pravaša za saborske zastupnike, velik broj unionista pristupa Stranci prava pod utjecajem općeg nezadovoljstva Mažuranićevom Narodnom strankom. Tada je s posebnim nacrtom adrese istupio Ante Starčević. Adresa je bila formulacija pravaške ideologije kao i predstavke iz 1861. Starčević u njoj nije spominjao one svoje stavove koji su mogli odbiti mnoge potencijalne pristaše (npr. teoriju o „pasmini slavoserbskoj“), te je, za razliku od razdoblja 1867.-1871. otvoreno kritizirao dualizam i dao realne ocjene njegovih posljedica. Osnovni sadržaj Starčevićeve adrese bio je prosvjed u ime suverenog hrvatskog naroda s kojim njegov stvarno apsoluistički vladar i njegovi pomagači postupaju kao s posljednjim podanikom. Svoje tumačenje opravdao je stavom da je Hrvatska samostalna država koja nema nikakve veze s s ostalim zemljama Monarhije i da se zato ne smije popustiti od njezinih prava. Saborsko izaslanstvo izručilo je adresu većine Franji Josipu. Uspon pravaštva nakon izlaska „Slobode“ nadopunila je skupštinska akcija 1879., kad je postalo moguće održavanje javnih skupova.
1880. umjesto Mažuranića za bana dolazi Ladislav Pejačević koji zabranjuje list „Slobodu“, uhićuje članove i simpatizere stranke i vrši druge oblike pritiska. Na izborima 1881. postalo je očito da pravaši imaju simpatizere u svim slojevima pa tako i svećenstvu, premda je Starčević zastupao neke antiklerikalne stavove.
1882. godine gospodarski i politički pritisak ugarske vlade i njezino sustavno kršenje Nagodbe, a osobito postupna zamjena hrvatskih natpisa s dvojezičnim hrvatsko-mađarskim natpisima, doveli su do demonstracija u kojima su važnu ulogu odigrali pravaši. Ogorčenje se prenosi i na selo pogotovo u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji. No protesti su ubrzo ugušeni. Ugarska vlada tada, s gotovo diktatorskim ovlastima, za bana imenuje mađarskoga grofa Károlya (Dragutina) Khuen-Héderváryja, koji će ostati na mjestu bana sljedećih dvadeset godine (1883.-1903.). On je tvrdio da su nemire 1883. organizirali upravo pravaši, no to nije dokazano. Starčevićeva negativan stav prema dinastijii Franji Josipu imao je sve širu podršku, pa i među predstavnicima klera nesklonima Monarhiji. Za razliku od Starčevića, većina klera tada je zastupala trijalističku obnovu Monarhije.
Stranka prava bila je samo pokret koji se držao na okupu zajedničkom velikom željom za samostalnom državom. Formulacija programa bila je nemoguća jer je bi on morao biti okarakteriziran kao veleizdajnički prema Monarhiji i zato nije slučajno da je Stranka proglasila službeni program tek kada je 1894. prihvatila rješenje hrvatskog pitanja u okviru Monarhije.
1884. godine, unatoč pritiscima, stranka doživljava svoj vrhunac. Osvojila je tada 24 mjesta u Saboru, te je Hinko Hinković izradio Adresu kralju koja je snažno naglasila samostalnost hrvatskog naroda, osudila dualizam i istakla njezino štetno djelovanje i za Ugarsku. Zahtijevala je ujedinjavanje svih hrvatskih zemalja uključujući i Bosnu i Hercegovinu i slovenske pokrajine. No ban Khuen-Héderváry već je bio ovladao Narodnom strankom te su mu se pridružili i mnogi srpski zastupnici. S takve pozicije Khuen odgovara novim saborskim poslovnikom i pravom da predsjednik može ukloniti svaku opoziciju. Uskoro je reformirao upravu i sudstvo te je od njih načinio poslušan aparat koji je imao zadaću potiskivanja svakog otpora režima. Stranka prava u takvoj situaciji se više nije mogla razvijati na osnovi čistog Stračevićeva nauka te su se 1887. nalazili pred prihvaćanjem svog prvog službenog programa tj. zalaganja za djelomičnu hrvatsku državnost u okviru Monarhije. Pravaštvo se otada uvelike širi kao pokret među građanstvom, a i seljaštvom pogotovo Hrvatske i Slavonije, ali i Istre, Dalmacije i Bosne i Hercegovine. U skladu s tolikim pristašama sam ideal postao je nedovoljan te je bilo krajnje vrijeme da pokret preraste u stvarnu stranku. U ljeto 1889. prekinuto je izlaženje lista „Hervatska“ koji je bio službeno pravaško glasilo. U tako teškoj situaciji Fran Folnegović se laća posla. Sada je bilo stanje zrelo za otvoren istup, što on i čini, ali uvlači i Josipa Franka u Stranku prava. Frankovom pomoći „Hervatska“ ponovno izlazi te Folnegović u njoj ima priliku iznijeti svoje stavove.
Za Folnegovićeve su planove bila opasna dva pravaška prvaka: David Starčević i Erazmo Barčić. Oni su bili pobornici starih pravaških načela te su se protivili unutarstranačkim polemiziranjima, koja su otežavala djelovanje protiv režima. Smjer modernog pravaštva što su ga zastupali Folnegović i Frank postajao je sve jasniji: kad ne ide drugačije neka najprije Monarhija kao velika sila riješi svoje probleme uz pomoć Hrvata, a kasnije će se valjda dopustiti proširenje autonomije i sjedinjenje Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom. Frankov praktični duh bolje je odgovarao željama pravaške buržoazije pogotovo zato što nikakvo čekanje na vanjske događaje više nije dolazilo u obzir. Sve potrebe građanstva također je dobro shvaćao Folnegović koji se bavio kupoprodajom zemljišta i profitirao pri gradnji željeznica i parcelizaciji imanja u Hrvatskom zagorju. To je sve bilo prilično daleko od ideala Ante Starčevića. Frank se uglavnom svojim govorima obraćao sitnom građanstvu, no Stranka se morala povezati s onima koji su bili ekonomski jači tj. sa srednjom buržoazijom koja će imati ključnu ulogu nakon raskola. Nezadovoljstvo prvaka Stranke prava s Frankom imalo je korijen u činjenici što on s pravaškom predajom nije imao mnogo veze, ali i u njegovu židovskom porijeklu. Njegov položaj postopno se učvršćivao te je postao prvo lice stranke. Stranka pod njegovim vodstvom imala je umjeren subdualistički stav što naravno nije javno priznato. Sada je mogao krenuti dalje kako bi stranku pretvorio u režimsku, dinastičku, zasad dualističku stranku pa da na njezinu čelu dođe na vlast u Hrvatskoj. No to će dovesti do raskola stranke.
5. Put prema raskolu i kraju
Početkom 1890-ih pravaška politika naišla je na pozitivan odjek u Dalmaciji. Nakon završetka Narodnog pokreta kada je osnovana posebna Srpska stranka i kad je 1882. u narodnjačkeruke pala i splitska općina, stvoreni su uvjeti za razvoj pravaštva. Pravaštvo je zapravo bilo odgovor na narodnjački neuspjeh u sprečavanju gosposdarske stagnacije. Sam Starčevićev nauk u Dalmaciji nije bio poznata, pa se pravaštvo pojavilo kao kombinacija Starčevića i narodnjaka Mihovila Pavlinovića. Ta ideja imala je izrazit utjecaj na mlade intelektualce i srednjoškolce među kojima je bio i Frano Supilo. Mladi svećenik Ivo Prodan prvi se javno izjasnio kao pravaš. On je stavio pravaštvo u okvir klerikalizma kao težnje za vodstvom organizirana katoličkog svećenstva na čelu s biskupima na svim područjima društvenog života. Prodan je objavio i svoj politički program koji nije imao dodirnih točaka s Starčevićevim naukom. Mladi Supilo bio je načisto s tim da je originalno pravaštvo samo narodno vjerovanje. Želio je Starčevićev radikalizam zamijeniti realnom politikom koja bi vodila do samostalne Hrvatske. Htio je stvoriti uvjete da suvereni hrvatski narod stvori vlastitim snagama svoju samostalnu državu.
Pred kraj Starčevićeva života kristaliziraju se razlike i sukobi sljedbenika pravaške ideologije. Stari i bolesni Starčević postao je oruđe u rukama Franka što je izazivalo ljutnju i osude Barčića, Supila i drugih. Usto, u jeku je bila borba za njegovo nasljedstvo te je raskol unutar stranke bio neminovan, jer su i Folnegović i Frank pretendirali na to mjesto. Prvo su iz stranke istupili Rukavina, koji je bio predsjednik kluba, i nakon njega i David Starčević zbog nezadovoljstva politikom. Negodovanje su očitovali i dalmatinski odbori. Djelatnost „kolovođa“ Stranke u Zagrebu jasno pokazuje da njihova aktivna politika stoji u očitoj opreci s prošlošću i s tradicijama Stranke prava jer vodi političkom oportunizmu. Pri otvaranju Starčevićeva doma glavnu riječ imao je Folnegović, o kojem sam Starčević nije imao pozitivno mišljenje. Taj govor donio mu je prednost u odnosu na Franka, pa je do raskola moralo doći.
Za vrijeme posjeta Franje Josipa Zagrebu skupina studentske mladeži spalila je pred Jelačićevim spomenikom mađarsku zastavu. Među njima bili su i Frankovi sinovi, a i Stjepan Radić. Frank i Folnegović su se razilazili po pitanju vodstva stranke, a od 1894. i različitih taktičkih položaja. Dok je Frank pod dojmom sukoba mađarske Liberalne stranke i dinastije računao na promjene i nije se htio više vezati uz postojeći sustav, Folnegović je ostajao striktno u dualističkim okvirima i htio je udobrovoljiti upravo stupove sustava i otvoriti put režimskoj dualističkoj Stranci prava. U skladu sa svojim stavovima Folnegović je osudio čin omladine iako je znao da je sva javnost uz nju i da Frank samo čeka takav istup. Naravno da su i svi pravaši osudili izjavu Folnegovića. Dan nakon Folnegovićeva govora Ante Starčević zajedno s Frankom, Kumičićem i Milom Starčevićem su istupili iz stranke i osnovali vlastitu Čistu stranku prava. Kad je Frank sa Starčevićem istupio iz stranke, Folnegović više nije mogao ostati u grupi njegovih protivnika i morao se povući.
Devedesetih godina Stranka prava, ujedinjena s Obzorašima, kreće korak dalje od isključive državnopravne politike. Na izborima 1897. izabrana su samo dva poslanika Čiste stranke prava - Frank i Mile Starčević -, dok je koalicija domovinaša i obzoraša dobila 26 mjesta. Domovinaši nisu imali vođu već su bili grupa prvaka različitih shvaćanja. Zaslugom Napredne omadine, hrvatska opozicija domovinaša i obzoraša konstituirala se u siječnju 1903. kao Hrvatska stranka prava na temelju programa iz 1894. Poradi nepovećanja budžeta punih 6 godina i drugih problema sazvana je skupšina koja je uspjela u svojim naumima, no zabranjeno je djelovanje oko 50 skupština koje su bile sazivane izvan Zagreba, pa je nezadovoljstvo ubrzo izašlo na vidjelo.
Demonstracije počinju u Zagrebu i Osijeku, a onda se šire na druge gradove i sela tako da je uznemireno Hrvatsko primorje, Gorski kotar, Hrvatsko zagorje, križevačko-bjelovarski kraj, pa i Međimurje. Sustavno gušenje od strane vlasti nije uspjelo dok se pokret nije sam smirio. Narodni je pokret imao izuzetne posljedice: povezao je političke i nacionalne snage Hrvatske i Slavonije s onima u Dalmaciji, otvorio vrata suradnji između hrvatske i srpske buržoazije, bio dio procesa koji je postavio na dnevni red južnoslavensko pitanje kao cjelinu, potaknuo pojavu novih političkih grupa. 1905. godine dolazi do spajanja Stranke prava s Narodnom hrvatskom strankom pod nazivom „Hrvatska stranka prava.“ Oni žele sjedinjenje Hrvatske, ali i jedinstvo Hrvata i Srba. Pod parolama Starčevića nastupali su još samo Frankovci, klerikalci u Banskoj Hrvatskoj i Prodanova Čisti stranka prava u Dalmaciji.
Velikoaustrijski krug oko Franje Ferdinanda počeo je djelovati još 1905. kada je kriza dualističkog uređenja bila na vrhuncu. Franjo Ferdinand bio je onaj vladar o kojem je sanjao Josip Frank od početka svoje političke karijere. No Frankovi snovi podilaženja i u skladu s tim uspona i vlastitog probitka nisu se obistinili. Frankova djelatnost je bila otežana jer se potkraj 1906. njegova stranka nalazila pred novim raskolom, za što je bilo mnogo razloga. Protivnici Franka bili su Mile Starčević i Ante Pavelić (stariji), koji su težili da se Frank povuče zbog svog djelovanja za vlastite interese, a ne stranačke. Frank kojem su vlastiti ljudi okrenuli leđa podilazi velikoaustrijskom krugu i poduzima razne akcije da se u Hrvatsku uvede vojna diktatura. Tada se kod Frankovih suradnika pojavljuje želja za „povratkom“ Anti Starčeviću suradnika, Dalmatinskih pravaša i omladine.
1908. dolazi do raskola stranke na Frankovce i Starčevićance (milinovce). Starčevićanci su morali voditi računa o frankovačkoj propagandi koja ih je dugo označavala kao srbofile, gotovo veleizdajnike. Oni su uskoro najavili pravi povratak Starčeviću. U želji da ugodi velikoaustrijskim krugovima, Frank se zalaže za rješenje hrvatskog pitanja tako da se Hrvatske zemlje te Bosna okupe unutar monarhije kao upravna, a ne državna jedinica. Nakon toga mnogi frankovci napuštaju stranku. U sljedećem razdoblju tijekom i nakon aneksije Bosne i Hercegovine, Stračevićanska stranka se konsolidira dok frankovci otvoreno služe Rauchovu režimu. Frankizam s vremenom tone unatoč podilaženju vlasti, te Frank mora stupiti u koaliciju s klerom u „Kršćansko socijalnu stranku prava.“ 1911. konačno se konstituira svepravaška organizacija za hrvatske zemlje i Bosnu. Za predsjednika je izabran Mile Starčević te je odmah progalašeno da unutar stranke glavnu riječ ima Starčevićanska struja.
Na izborima 1911. najviše je glasova odnjela ujedinjena Stranka prava te taj rezultat dovodi novog bana, Slavka Cuvaja. Time je počelo razdoblje novog otvorenog apsolutizma. U ujedinjenoj Stranci prava starčevićanci su bili jači od frankovaca, a podupirali su ih i dalmatinski i istarski pravaši. Pravaši tad zahtjevaju sjedinjenje, no od Franje Josipa ne dobivaju nikakva odgovora. Tijekom 1912. trebalo je srediti odnose između Svepravaške organizacije i Sveslovenske pučke stranke radi stvaranja zajedničke grupacije. Do sastanka je došlo u Beču te je odlučeno da su Hrvati i Slovenci jedan narod i da Sveslovenska pučka stranka prihvaća program Stranke prava. Uskoro nakon toga svepravaška organizacija bila je pred razbijanjem od strane režima jer je ocijenjeno da nije oslonac prijestolonasljednika.
Djelo istaknutog pravaša i hrvatskog književnika Frana Galovića
6. U jugoslavenskoj monarhiji
Sarajevski atentat koji je otvorio vrata dugo pripremanog rata iznenadio je mnoge, pa i pravaše. Starčevićanci u razdoblju rata teže rješavanju hrvatske sudbine bez „skrbnika.“ 29. listopada 1918. raspuštena je Čista stranka prava. Starčevićanci su išli putem koji je trebao rezultirati novom jugoslavenskom državom. Bolesnog Milu Starčevića koji je preminuo 1917. na kormilu stranke naslijedio je Ante Pavelić. Hrvatski sabor formalno je proglasio prekid svake državno-pravne veze Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Austrijom (29. listopada), te pristup Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Narodnom vijeću priznao je vrhovnu vlast. U raspravama o ujedinjenju Starčevićanci su se pozivali na hrvatsku državnopravnu tradiciju. Ante Pavelić je čak bio u odboru koji je izradio prijedlog da se ujedinjenje odmah provede i naputke za izaslanstvo koje je imalo poći u Beograd i zahtjevati da Ustavotvorna skupština odluči o uređenju države. Sam Pavelić predvodio je to izaslanstvo kad je regent Aleksandar 1. prosinca 1918. proglasio ujedinjenje što je označilo i kraj većeg utjecaja pravaša na politički život. Ulogu nacionalne integracione ideologije u novim državnim okvirima preuzala je Radićeva Seljačka stranka.
U Zagrebu je 1. ožujka 1919. godine objavljen Republikanski program, prema kojem se stranka naziva „Hrvatska stranka prava“, a potpisali su ga predsjednik HSP dr. V. Prebeg i tajnik dr. A. Pavelić (stariji). Rad stranke zabranjen je 6. siječnja 1929., uvođenjem Šestosiječanjske diktature. Jedan od istaknutijih pravaša u tom razdoblju bio je Milan Šufflay koji će 19. veljače 1931. biti ubijen na kućnom pragu, a ubojice, policijski agenti, neće nikad biti uhićeni, već će naći utičište u Beogradu.
7. Nakon Drugog svjetskog rata
Nakon Drugog svjetskog rata stranačko je djelovanje onemogućeno, a pravaške ideje nastavljaju živjeti u emigraciji. Tek 25. veljače 1990. godine skupina građana pravaških uvjerenja održat će u Zagrebu „Obnoviteljski sabor“, čime je utemeljena suvremena Hrvatska stranka prava.
8. Izvori
Jasna Turkalj, „Stranka prava i izbori za Hrvatski sabor na području bivše Vojne krajine 1883. godine“: Časopis za suvremenu povijest, 36 (2004), 1016-1037.
Stjepan Matković, „Političke borbe i prijepori: Čista stranka prava i panoramski pogled na 1903. godinu“: Časopis za suvremenu povijest, 37 (2005), 609-623.
Tihomir Cipek - Stjepan Matković, Programski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842.-1914., Disput: Zagreb
CRTICE IZ POVIJESTI STRANKE
ISTAKNUTI ČLANOVI I SIMPATIZERI STRANKE PRAVA
Eugen Kumičić, A.G. Matoš, Milan Ogrizović, Ante Kovačić, Fran Galović, Milan Šufflay, Ivo Pilar, nadbiskup Josip Stadler, general Stjepan Sarkotić, Vladimir Prebeg, dr. Josip Frank, dr. Aleksandar Horvat, Mile Budak, August Harambašić "SABORSKI VRITNJAK" KHUENU HEDERVARYU Tijekom tih 80 – ih godina 19. stoljeća dogodio se jedan zanimljiv događaj u sabornici Hrvatskog sabora. Jedan pravaški zastupnik imenom Josip Gržanić udario je usred sabornice bana Khuena Hedervarija nogom u stražnjicu. Taj događaj ostao je poznat kao glasoviti "saborski vritnjak". Naime, Khuen je 5. listopada 1885. godine dobio "vritnjak" zbog tzv. "Komornih spisa", koje je ljeti 1885. po noći, kradomice, iz Hrvatskog arhiva otpremio u Budimpeštu. To su stare knjige, čitave knjižnice, vrijedni spisi i dokumenti, koji su svojedobno iz Hrvatske dopremljeni uglavnom u Budimpeštu. Kad je ban Josip Jelačić godine 1848. ugušio mađarski ustanak i ušao u Budimpeštu, pozvao je tada uglednoga hrvatskog povjesničara Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji je sa sobom doveo još nekoliko hrvatskih stručnjaka, da odijele hrvatske arhivalije od mađarskih i da ih dopremi u Zagreb. No, kad je Khuen postao banom u Hrvatskoj, odmah je snovao kako te dokumente vratiti u Budimpeštu. To je kradomice po noći i učinio u ljeto 1885. g. Jasno da je ne samo Zagreb nego i čitava Hrvatska o tome govorila i s nestrpljenjem se čekalo jesensko zasjedanje Hrvatskog sabora da se Khuena pita zašto je to učinio. I, došao je 5. listopada 1885. g. Khuen Hedervary se u jednom trenutku popeo za govornicu i stao govoriti o sudbini Komornih spisa. Ali, kada je rekao da.."on dvoji o poštenom posjedu Hrvatske na te spise..", pravaški zastupnici su naprosto - "pobješnjeli". Trojica su se pravaša najviše bunili: David Starčević, Eugen Kumičić i Josip Gržanić. Budući da se galama nije stišavala, a Khuen nije mogao nastaviti govor, uputio se prema svojoj "banskoj sobi". Međutim, kad je prolazio mimo pravaških klupa Josip Gržanić ga je udario nogom u stražnjicu. Poslije tih događaja u Hrvatskom saboru David Starčević, Eugen Kumičić i Josip Gržanić bili su odmah pritvoreni. Khuenove pristaše su po svaku cijenu htjeli dokazati da nitko nije udario ni mogao udariti "preuzvišenoga gospodina bana". No pravaš Grga Tuškan, odnosno do 5. listopada dr. Grga Tuškan u istražnom je zatvoru (10. X. 1885.) izjavio: "Ja držim da je udaren Preuzvišeni g. ban nogom..." I to je bilo dovoljno da se Grgi Tuškanu oduzme titula iuris doctor, kao i dr. Davidu Starčeviću. Dakako da tu uvredu i poniženje Khuen Hedervary hrvatskim pravašima nije nikada oprostio. Progonio ih je svo vrijeme svoga banovanja u Hrvatskoj. BUNA U RAKOVICI Za Stranku prava značajna će biti godina 1871. i buna u Rakovici. Uz Kvaternika glavni nosioci bune bili su: Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak, brača Čuići i Ante Turkalj. Naum ustanika bio je da ako ustanak uspije formirat će se vlada pravaša na čelu sa Starčevićem, a ako pretrpi poraz stradat će samo oni i tako sačuvati stranku. Dana 8. listopada 1871. planula je buna. Kvaternik je sa 200 naoružanih graničara i razvijenom hrvatskom zastavom krenuo ka Rakovici koja je bila određena za sjedište vlade. Uz bunu su odmah pristala sela: Rakovica, Broćanac, Brezovac, Mašvina, Plavča Draga i Močila. Buna je ubrzo ugušena i 11. listopada Kvaternik, Bach, Rakijaš i jedan od braće Čuić su pogubljeni dok je drugi brat Čuić uspio pobjeći. Rezultat neuspjele bune bit će ponovno utamničenje Ante Starčevića i raspuštanje Stranke prava. Nakon toga tek godine 1878. Starčević će biti ponovno izabran za zastupnika u Hrvatski sabor, čijim zastupnikom ostaje sve do svoje smrti 1896. g. 80 – IH GODINA 19. STOLJEĆA STRANKA PRAVA doživjeti će vrhunce svojeg političkog djelovanja. Godine 1878. Starčević daje dopuštenje za izdavanje pravaškog lista "Sloboda" na Sušaku. Pojavom "Slobode" počeo je proces prodiranja pravaške ideologije u sve pore društva. Tada će i velik broj unionista pristupiti Stranci prava pod utjecajem općeg nezadovoljstva Mažuranićevom Narodnom strankom. 1880. na mjesto Mažuranića dolazi Ladislav Pejačević kao novi ban koji pod dojmom rasta Stranke prava djeluje kontra nje zabranama lista "Sloboda", uhićenjima i drugim pritiscima. Na izborima 1881. godine postalo je očito da pravaši imaju simpatizere u svim slojevima pa tako i svećenstvu. Godine 1883. dolazi i do demonstracija zbog zamjena hrvatskih natpisa s dvojezičnim hrvatsko-ugarskim natpisima na javnim ustanovama. U demonstracijama su važnu ulogu odigrali pravaši. No svaki otpor biva ubrzo ugušen. Nakon tih događaja za bana postavljen je grof Karoly Khuen Hedervary. On je u želji da uništi prvaštvo tvrdio da su nemire 1883. organizirali baš oni, no to nije dokazano. Godine 1884. bez obzira na sve pritiske stranka doživljava svoj vrhunac. Stranka prava izborila je 24 mjesta u saboru te je Hinko Hinković izradio Adresu kralju koja je snažno naglasila samostalnost hrvatskog naroda. Osudila je dualizam i istakla njezino štetno djelovanje i za Ugarsku. Zahtjevala je ujedinjenje svih hrvatskih zemalja uključujući i Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju. Pravaštvo se od tada uvelike širi kao pokret među građanstvom, a i seljaštvom pogotovo Banske Hrvatske, ali i Istre, Dalmacije i Bosne. Početkom devedesetih godina 19. st. započeo je u Dalmaciji završni proces ujedinjavanja svih pravaša i pravaških skupina u jedinstvenu Stranku prava. Glavni pokretači tog procesa bili su don Ivo Prodan, koji je predvodio vjersko-pravašku skupinu te dr. Ante Trumbić i Fran Supilo, koji su predvodili liberalnu pravašku grupaciju. Njima će se uskoro pridružiti i Hrvatski klub don J. Biankinija, što je konačno dovelo do ujedinjenja svih triju dalmatinskih pravaških skupina i osnutka Stranke prava u Dalmaciji u Zadru 1894. godine. J. Kažimir Ljubić postao je i prvi predsjednik novoutemeljene dalmatinske Stranke prava.