DOWNLOAD OPĆE PROGRAMSKE SMJERNICE

 

P R O G R A M S K E     S M J E R N I C E  

Zagreb, veljača 2010.

 

1. UVOD

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević nosi ime osnivača stranke i temelji se na pravaškom nauku Oca Domovine Ante Starčevića, koji je u suradnji s Eugenom Kvaternikom osnovao Stranku prava na zasjedanju Hrvatskog sabora 1861. godine.

Pravaška ideologija jedina je izvorna hrvatska politička ideologija na suvremenoj hrvatskoj političkoj sceni nastala u vrijeme nacionalnih buđenja europskih naroda u 19. stoljeću.

Stranka prava od samih početaka djelovanja naglašava pravo hrvatskog naroda na svoju samostalnu državu u kojoj će ostvariti svoje puno političko i gospodarsko blagostanje. Jedan od prvaka Stranke prava Eugen Kvaternik organizirao je poznatu Rakovičku bunu 1871. godine, kojom je htio ostvariti hrvatsku samostalnost, no buna je ugušena, Kvaternik sa svojim suborcima ubijen, a Stranka prava je zabranjena. Nakon obnove rada Stranka prava doživjeti će svoj vrhunac 80-ih godina 19. stoljeća kada će biti najjača oporbena stranka u Hrvatskom saboru i najpopularnija stranka u hrvatskom narodu.

Stranka prava 1895. godine doživljava raskol u svojim redovima kada i sam osnivač Ante Starčević nezadovoljan postupcima vodećih ljudi napušta stranku i sa grupom stranačkih dužnosnika i istomišljenika osniva Čistu stranku prava.

Od tada pravaštvo doživljava svoje burno razdoblje i nakon završetka I. svjetskog rata i nestanka Habsburške monarhije hrvatski narod našao se u novoj zajednici južnoslavenskih naroda. U novonastalim okolnostima 1. ožujka 1919. godine objavljen je Republikanski program Hrvatske stranke prava koja djeluje sve do 6. siječnja 1929. i uvođenja diktature Kralja Aleksandra nakon koje je zabranjeno njeno djelovanje.

Hrvatska stranka prava obnovljena je 25. veljače 1990. godine u Zagrebu. U vrijeme srpske agresije i Domovinskog rata Hrvatska stranka prava osnovala je vojne postrojbe za obranu suvereniteta i samostalnosti hrvatske države pod nazivom Hrvatske obrambene snage.

U ratnim okolnostima Hrvatska stranka prava 1993. godine doživljava prve raskole i međusobna previranja i pravaška ideja doživljava prve ozbiljne udarce.

Nakon signala hrvatskog naroda, u kojem pravaštvo uvijek živi i jako je usađeno u narodnu svijest, a koje je jasno izrazilo negodovanje na slobodnim i demokratskim izborima vodstvom i politikom HSP-a, članstvo Hrvatske stranke prava 2009. godine bilo je prisiljeno, poput osnivača stranke dr. Ante Starčevića osnovati novu pravašku stranku pod nazivom Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčevića, kao nasljednicu izvorne pravaške ideje Oca Domovine. Jedna od glavna zadaća Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević ujedinjenje je svih pravaških opcija kako bi pravaštvo postalo značajan čimbenik u hrvatskoj politici.

 

2. PROGRAMSKA NAČELA

Za Hrvatsku stranku prava dr. Ante Starčević neprihvatljiva je bilo kakva državna zajednica s drugim državama ili narodima dok o tome neposrednim glasovanjem ne odluči hrvatski narod. Hrvatski narod ne obvezuju nikakvi državnopravni ugovori koji su protivni njegovom temeljnom pravu na postojanje potpuno samostalne i nezavisne države.

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević je stranka hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske koji poštuju Hrvatsku državu.

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević Domovinski rat smatra temeljem na kojem je izgrađena suvremena samostalna Republika Hrvatska te duboko poštuje zasluge hrvatskih branitelja, koji su u Domovinskom ratu očuvali hrvatsku državu te oslobodili područja Republike Hrvatske okupirane u srpskoj agresiji.

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević vratit će i štititi čast, ponos, dostojanstvo i ugled hrvatskih branitelja i Domovinskog rata.

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević zalaže se za temeljna načela demokracije i potiče slobodno izražavanje svih zamisli u donošenju rješenja, ali i podređivanje većinski donesenim odlukama.

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević zalaže se za pravnu državu kao glavni uvjet i oslonac svake demokratske države. Položaj i prava čovjeka istinska su mjerila vrijednosti društvenog uređenja. Zato prava čovjeka moraju biti u samim temeljima poretka. Prava i slobode svake osobe mogu biti ograničene samo zakonom. Ograničenja građanskih sloboda mogu se utvrditi isključivo u cilju poštivanja sloboda drugih osoba i čuvanja sloboda zasnovanih na zaštiti ćudoređa i javnog poretka.

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević Hrvatsku vidi kao socijalnu državu koja se brine o svim, a posebno najugroženijim slojevima društva. Socijalna pravednost i društvena solidarnost trebaju biti temelj socijalne politike. Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević zalaže se za opće dobro i socijalno partnerstvo, koje je u temelju političke i gospodarske politike.

HSP dr. Ante Starčević zalaže se za pravo na rad i plaću koja omogućava dostojan život čovjeka i obitelji.

HSP dr. Ante Starčević zalaže se za osiguranje mirovine svim hrvatskim državljanima nesposobnim za daljnji rad, te za osiguranje materijalne i moralne pomoći svim žrtvama represije.

HSP dr. Ante Starčević drži da je pravo na život osnovno i neotuđivo pravo svakog čovjeka. Pravo na život znači i pravo na život još nerođenog djeteta. Sukladno tome HSP dr. Ante Starčević zalaže se za zaštitu života od začeća do naravne smrti.

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević zdravstvo i zdravstveni sustav smatraju jednim od temeljnih sastavnica socijalne stabilnosti i ravnopravnosti svih građana Hrvatske. Zdravstvena skrb mora biti omogućena svim građanima Republike Hrvatske, a posebno najugroženijim skupinama, a to su nezaposleni, branitelji, invalidi, djeca i osobe starije životne dobi.

HSP dr. Ante Starčević promiče dostojanstvo i ugled žene, te se zalaže za osiguranje njenog ravnopravnog sudjelovanja u društvenom, političkom i gospodarskom životu.

HSP dr. Ante Starčević promiče i zaštićuje ustanovu braka i obitelji.

HSP dr. Ante Starčević svjesna je loše demografske slike Republike Hrvatske i sukladno tome potiče demografsku obnovu i zalaže se za znatniju državnu potporu u rješavanju navedenog problema.

HSP dr. Ante Starčević veliki značaj pridaje hrvatskom iseljeništvu koje smatra ravnopravnim dijelom hrvatskog naroda. Hrvati su stoljećima odlazili u iseljeništvo iz ekonomskih i političkih razloga, ali su uvijek ostali vezani za svoje korijene u Domovini. Hrvatsko iseljeništvo mnogo je doprinijelo u procesu stvaranja neovisne Republike Hrvatske i također može puno pridonijeti u ekonomskom, kulturnom i političkom životu Republike Hrvatske.

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević pridaje veliki značaj kulturi i zalaže se za potpunu slobodu umjetničkog stvaralaštva.

HSP dr. Ante Starčević poseban naglasak stavlja na zaštitu hrvatske kulturne baštine i potiče uključivanje tradicionalnih vrijednosti hrvatske uljudbe u svakodnevni život.

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević zalaže se za besplatno osnovno i srednjoškolsko obrazovanje.

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević zalaže se za autonomiju sveučilišta i akademske slobode i slobodu istraživanja i nastave. Sustav visokoškolskog obrazovanja mora velikim dijelom biti financiran i podupiran od strane državnog proračuna kako bi povećali postotak visokoobrazovanog stanovništva u Republici Hrvatskoj.

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčevića zalaže se za političku i ekonomsku decentralizaciju Hrvatske.

HSP dr. Ante Starčević očuvanje ljudskog okoliša drži svojom velikom odgovornošću prema budućim naraštajima te se sukladno tome zalaže za zaštitu prirode od uništenja i zagađenja i za očuvanje životne ravnoteže u prirodi.

U Iloku, rujan 2009. godine

 

3. VANJSKA I UNUTARNJA POLITIKA

      Unutarnja politika

Temeljna odrednica unutarnje politike HSP-a dr. Ante Starčević su vladavina prava, poštivanje ljudskih prava, jačanje demokracije i razvijanje države istih šansi za svakog građanina. Unutarnji ustroj države treba biti efikasan, odlučan i pravedan u ostvarivanju ovih načela. Sigurnosne službe trebaju biti pod strogim civilnim nadzorom, a borba protiv droge, organiziranog kriminala i međunarodnog terorizma treba biti prioritetna zadaća države.

            Vanjska politika

Strateški ciljevi vanjske politika HSP-a dr Ante Starčević su zaštita teritorijalnog integriteta i suvereniteta Republike Hrvatske, razvijanje dobrih odnosa sa susjednim zemljama i rješenje otvorenih pitanja, posebno graničnih na temelju međunarodnog prava, članstvo u NATO-u i Europskoj uniji, strateško partnerstvo sa SAD-om, te trajna briga za Hrvate izvan domovine, posebno Hrvate u BiH. U rješavanju otvorenih pitanja sa susjednim državama HSP dr. Ante Starčević se zalaže za princip reciprociteta, princip strogog poštivanja međunarodnog prava bez obzira da li se radi o zaštiti prava manjina, graničnim pitanjima, gospodarskoj ili kulturnoj suradnji. HSP dr. Ante Starčević podržava članstvo Hrvatske u NATO-u, kao važan čimbenik nacionalne sigurnosti te pripadnosti kruga demokratskih država.

Članstvo Hrvatske u Europskoj uniji je važno radi jačanja gospodarskog prosperiteta hrvatske države, pripadnosti europskom civilizacijskom krugu, te radi jačanja nacionalne sigurnosti Hrvatske. Strateško partnerstvo sa SAD-om je važno radi jačanja nacionalne sigurnosti, rješavanja otvorenih pitanja u regiji, te borba protiv međunarodnog terorizma.

HSP dr. Ante Starčević će se zalagati za jednakopravan položaj Hrvata u BiH sa druga dva konstitutivna naroda, Bošnjacima i Srbima, te za dogradnju Daytonskog sporazuma i trajnu pomoć Hrvatske. Hrvati izvan domovine su sastavni dio hrvatskog naroda i trajna briga o njima je važna strateška odrednica programa HSP-a dr. Ante Starčević. Želimo razvijati dobre gospodarske i prijateljske odnose sa svim demokratskim državama svijeta vodeći računa o našim strateškim interesima i mogućnostima, posebno sa velikim državama svijeta, to su Ruska Federacija, Kina, Indija, te državama u kojima je snažno hrvatsko iseljeništvo.

Međunarodna suradnja

HSP dr. Ante Starčević će razvijati dobre i prijateljske odnose s konzervativnim strankama desnog centra i desnice u Europi, posebno unutar Europske unije, te zemljama Jugoistočne Europe. Strateški cilj HSP-a dr. Ante Starčević je ulazak u Europsku pučku stranku nakon parlamentarnih izbora i ulaska u hrvatski Sabor. Posebni cilj je suradnja s konzervativnim zakladama velikih konzervativnih stranaka Europe, radi edukacije mladih članova stranke.

 

4. OBITELJ

Zdrava obitelj u svim svojim dimenzijama temelj je zdravog društva. Obično se kaže kako od obitelji sve počinje. Stoga, ne smije se dogoditi da obiteljska politika bude manje bitna nego ekonomska i gospodarska politika. Kako je obitelj temelj zdravih odnosa u društvu, tako je i polazište za moralne vrijednosti koje treba utkati u ekonomske i gospodarske relacije i društvo u cijelosti. Stoga, ulaganje u zdravu obitelj, ulaganje je u prosperitet i uopće budućnost jednoga naroda. HSP dr. Ante Starčević promiče i zaštićuje ustanovu braka i obitelji kao temelja zdravog društva.

„Obitelj je prva i životna stanica društva… U njoj se rađaju građani i oni u obitelji uče prva znanja društvenih kreposti, koje su duša života i razvoja društva. Odnosi među članovima obiteljske zajednice nadahnjuju se i vode zakonom dobrohotnosti koja se, poštujući i njegujući u svima i u svakome osjećaj osobnog dostojanstva kao jedinstven vrijednosni izvor, preobražava u srdačno prihvaćanje, susret i dijalog, velikodušno otvaranje, nesebično služenje, duboku solidarnost“ (Familiaris consortio, br. 42-43.).

Ovo su neke od antropoloških datosti koje je Bog upisao u ljudsku narav pa je briga o obitelji briga o spomenutim vrijednostima koje se uče živjeti u i kroz obitelj te tako prenose u društveni kontekst.

Iz toga proizlazi kako obitelj „nije tek puka pravna, sociološka ili gospodarska jedinica, nego tvori zajedništvo ljubavi i uzajamnosti“ (Povelja o pravima obitelji Svete Stolice predložena svim osobama, ustanovama i predstavnicima vlasti nadležnima za poslanje obitelji u suvremenom svijetu, Dokumenti 68, KS, Zagreb, 1990.). Tako i Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. godine ističe kako „obitelj je prirodna i temeljna društvena jedinica, i ima pravo na zaštitu društva i države“ (čl. 16.).

Obitelj svoj temelj ima u braku. Zato istinski obiteljski oblik je bračni oblik života čiju vrijednost treba promicati, a nasuprot sve većem trendu zajedničkog oblika života muškaraca i žena koji žive u „slobodnim i nereguliranim vezama“ koje kao takve nisu najvjerniji ambijent za stvaranje obitelji. Jednostavno napisano, prema biološkim i psihološkim, dakle, naravnim datostima, brak je intimna zajednica života i ljubavi između jednoga muškarca i jedne žene. Ova definicija braka pokazuje potpuno suglasje između onoga što o braku čitamo iz same ljudske naravi i onoga što nas o braku stoljećima uči katolička vjera na temelju Svetoga pisma: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1, 27). Drugi tekst kaže: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Post 2, 24).

Promjene društvenog mentaliteta nastale uslijed razvodnjavanja tradicionalnih vrijednosti snažno utječu i na samu obitelj. Napose u ekonomski razvijenijim državama Zapada obiteljske vrijednosti dovedene su u pitanje uslijed navale anti-vrijednosti individualizma, konzumerizma i hedonizma. Obitelj u Hrvatskoj, prolazeći tranzicijsku dionicu, kao da se podijelila na dva tipa obitelji: „modernu liberalnu“, i „modernu tradicionalnu“.

U tom kontekstu treba spomenuti ono što je svima očito, a to je da Hrvatska prolazi kroz demografsku krizu. Ponajprije to se vidi prema, već dugi niz godina, padu prirodnog prirasta koji rezultira demografskim starenjem stanovništva. Demografski čimbenici koji doprinose tome svakako se iseljavanje, ratna agresija na Hrvatsku 1990-tih godina, gospodarske krize, kao i stil života po kojem određene hrvatske obitelji počinju živjeti po uzoru na određeni tip obitelji zapadnjačkog društva, a prema kojemu konformizam nadjačava želju roditelja za troje ili više djece.

Upravo je ta prirodna depopulizacija ključni problem pada prirodnog prirasta. Ovdje svakako spada i pitanje nasilno prekinutih trudnoća – pobačaja. Prema Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, čl. 15, st. 2, u Republici Hrvatskoj žena može legalno izvršiti prekid trudnoće ukoliko se radi o trudnoći koja traje do 10 tjedana. Od ukupnog broja prekida trudnoće, tijekom npr. 2009. godine bilo je 4450 induciranih pobačaja, a pobačaj su najviše vršile žene u dobi od 30-39 godina (40,9%). Prema mišljenjima nekih stručnjaka u nekim razdobljima na broj legalnih vršeno je gotovo toliko i ilegalnih pobačaja. Udio adolescentica iznosi 8,49%.

HSP dr. Ante Starčević, promičući vrijednost života od začeća do naravne smrti, nije i ne može biti ravnodušan na problematiku pobačaja te to pitanje, poput stranaka ljevice i liberala, prepuštati apsolutnoj slobodi pojedinca, već snažno naglašavati pravo djeteta na život, odnosno pravo čovjeka na život od začeća. U tom smislu treba učiniti mnogo kako bi se i javnost na pravi način senzibilizirala o tom pitanju. To se svakako ne čini na način kako to čine neke udruge civilnoga društva koje poput „mantre“ izgovaraju formulaciju kako žena ima pravo na pobačaj, a da uopće ne spominju pravo djeteta na život. Pristup tom pitanju treba biti bez ideoloških i svjetonazorskih predrasuda nego potpuno znanstven. U tom slučaju, uzevši znanstvene činjenice, uvijek na prvo mjesto dolazi pravo čovjeka na život od trenutka začeća.

Sve nabrojeno razlozi su zašto obiteljska politika treba biti prioritet državne vlasti uz ekonomiju i gospodarstvo.

Neke odrednice koje bi trebala uključivati obiteljska politika u Hrvatskoj:

• Odvojiti obiteljsku politiku od socijalne politike.
• Aktivno promicati vrijednost obitelji. O obitelji kao temelju svakoga društva država treba puno više skrbiti na različite načine. Očito je kako se više ne podrazumijeva kako je obitelj duša društva. U tu svrhu državna vlast treba na određene načine u okviru zaduženog Ministarstva za obitelj promicati kroz razrađene programe vrijednost same obitelji.
• Rodiljine naknade. Godišnji prosjek rođene djece u Hrvatskoj iznosi oko 40.000 djece. S obzirom na demografsko opadanje stanovništva, država bi trebala preusmjeriti dio proračunskog novca za povećanje rodiljinih naknada. To sigurno ne bi bilo veliko opterećenje za proračun s obzirom na broj djece koja se rode godišnje u Hrvatskoj. Konkretno to bi značilo:
• Majkama koje nisu zaposlene povećati rodiljine naknade. To bi barem donekle vratilo dostojanstvo majkama koje nisu poput zaposlenih majki socijalno promaknute.
• Zaposlenim majkama delimitirati rodiljine naknade kroz cijelo vrijeme dobivanja istih.
• Svako dijete treba imati pravo na dječji doplatak. Treba polaziti od činjenice da je to pravo djeteta, a ne od visine roditeljskog dohotka. Pravo djeteta na doplatak ne može se svesti na prava socijalno ugroženih.
• Promicati pravo djeteta na život. Kao demokršćanska stranka HSP dr. Ante Starčević zauzima se i promiče pravo djeteta na život. Moguće je poduzeti sve potrebne mjere kako bi se trudnim ženama, posebno maloljetnicama, koje se nalaze u teškim egzistencijalnim situacijama bilo kojega tipa, pružila sva moguća potrebna pomoć kako bi svoje dijete ipak rodile. U tu svrhu moguće je stvoriti mrežu svih onih civilnih udruga i vjerskih zajednica koje su voljne u takvim situacijama pomoći psihološki, duhovno i materijalno.
• Trenutna populacijska politika više je depopulacijska nego populacijska. Spontano povećanje nataliteta neće se dogoditi bez adekvatne populacijske politike koja se ne smije ograničiti na predizborne kampanje nego stvarno treba postati kamen temeljac obnove društva. 

 

 

5. BRIGA O DJECI

Tijekom proteklih desetljeća svjedoci smo porasta nezaposlenosti, narušene socijalne sigurnosti, nasilja u obitelji, sklonosti uživanja opijata i sl. Obitelj i njeni članovi izloženi su sve većim problemima, na koje, sama, po sebi, vrlo često ne može naći najbolji odgovor. Roditelji imaju nezamjenjivu ulogu u podizanju i odgoju svoje djece, a također i društvo treba izgraditi odgovarajući sustav potpore obitelji za skladan razvoj djece i mladih. Podizanje i odgoj djece u današnje vrijeme nameće potrebu za obrazovanjem roditelja. Stoga je potrebno razvijati kulturu obrazovanja roditelja (razvoj mreže usluga kroz obiteljsko savjetovanje.)

Uloga obitelji u podizanju i odgoju djece može se ostvariti kroz brojne ciljeve:

• isticati vrijednost obiteljskog odgoja za zdrav razvoj djeteta,
• razvijati kulturu odgovornog roditeljstva
• osnažiti razvoj programa namijenjenih obiteljima, roditeljima i djeci u lokalnoj sredini
• podići razinu osviještenosti javnosti o postojanju zakonske zabrane tjelesnog kažnjavanja djece i sl.

Kako bi unaprijedili kvalitetu života djece u Hrvatskoj, trebali bismo se zalagati za provedbu osnovnih ciljeva Nacionalnog plana za prava i interese djece, a to su:

• unaprijediti kvalitetu zadovoljavanja potreba djece u svim područjima (zdravstvo, odgoj i obrazovanje, zaštita od zlostavljanja i zanemarivanja, slobodno vrijeme i kultura, socijalna skrb i drugo),
• unaprijediti prava djece u Republici Hrvatskoj,
• odrediti obveze nadležnih tijela i drugih čimbenika koji u svom radu sudjeluju u zaštititi prava i interesa djece,
• uspostaviti bolju suradnju u provođenju mjera u lokalnoj zajednici,
• osigurati dovoljan broj stručnjaka u nadležnim državnim tijelima Republike Hrvatske koji će raditi na zaštititi prava i interesa djece,
• uključiti djecu u donošenju odluka vezanih uz ostvarivanje prava i interesa djece.

Radi ostvarivanja ovih navedenih ciljeva Nacionalnog plana aktivnost i predviđene su brojne mjere s različitih područja djelovanja (odgoj i obrazovanje, zdravlje prehrana uloga obitelji u podizanju i odgoju djece, socijalna skrb, djeca s poremećajima u ponašanju, djeca pripadnici nacionalnih manjina, djeca s posebnim potrebama, zlostavljana i zanemarena djeca, djeca pogođena ratom i posljedicama rata i druge mjere).

Da bi te mjere ostvarile svoju provedbu dužna su se uključiti sva nadležna tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne samouprave i dr. kako bi unaprijedili položaj i zaštitu prava djece u Republici Hrvatskoj.

Nezamjenjivu i veoma važnu ulogu u razvoju i brizi djeteta posebno mjesto zauzima odgoj i obrazovanje (predškolske ustanove, osnovne škole, srednje škole).

Za hrvatski odgojno-obrazovni sustav od iznimne je važnosti da se temelji na jasnim prioritetima i ciljevima:

• poboljšanje učinkovitosti odgoja i obrazovanja
• poticanje trajnog profesionalnog usavršavanja odgojitelja, učitelja i drugih koji sudjeluju u odgoju i obrazovanju
• razvoj strategije upravljanja odgojno-obrazovnim sustavom i njegove učinkovitosti

U današnje vrijeme „Briga o djeci„ češće se spominje u vrijeme izbornih kampanja. Gdje se daju obećanja o poboljšanju školovanja, da će se poboljšati briga o djeci, da će se uvesti obavezno i besplatno školovanje.

Današnji zaposleni roditelji brigu o djeci veći dio dana primorani su prepustiti u ruke jaslicama, vrtićima i sličnim institucijama. Stoga danas roditelji očekuju puno više brige i odgoja za njihovu djecu od takvih institucija.

Roditelji očekuju da se dijete što kvalitetnije educira u jaslicama, vrtićima i školama.

U takvim institucijama treba se zalagati za prirodnu i zdravu prehranu, učenje stranog jezika, upoznavanje sa računalom, bavljenje umjetnošću i sportom.

Takve institucije trebaju podizati opseg i kvalitetu svoje ponude kako bi kvaliteta obrazovanja naše djece bila što veća.

Takve institucije imaju vrlo visoku cijenu čije usluge mnogi ne mogu svojoj djeci priuštiti.

Činjenica je da se javlja potreba za što kvalitetnijim i boljim obrazovanjem, nažalost kod nas kvaliteta obrazovanja ostaje samo na odluci roditelja i njegovoj financijskoj moći, dok mnoga sposobna i talentirana djeca ostaju uskraćena. 

 

 

6. PREDŠKOLSKI ODGOJ, OSNOVNO, SREDNJE I VISOKO ŠKOLSTVO

Potencijale školskog sustava potrebno je maksimalno iskoristiti za sveukupni ubrzani napredak zemlje – populacijsku obnovu, povećanje učinkovitosti gospodarstva i društvenih djelatnosti, inovativne aktivnosti i otvaranje novih radnih mjesta te stvaranje visokokvalitetnih znanstvenih, tehnoloških i kulturnih dobara, što će ujedno otvoriti razvojne perspektive, osigurati bolji život naroda i prepoznatljivu ulogu Hrvatske u međunarodnoj zajednici. S tom svrhom treba razraditi strategiju razvitka obrazovne djelatnosti na načelima u svijetu dominantnog koncepta cjeloživotnog obrazovanja; što je od velike važnosti za povećanje sadašnjega postotka stanovništva s visokom stručnom spremom.

U nastavne programe svih stupnjeva izobrazbe potrebno je ugraditi temeljne vrijednosti hrvatskoga nacionalnog identiteta, pripadnost zapadnoeuropskom kulturnom krugu i svjetskoj zajednici, opća prava čovjeka i djeteta, a posebno pravo na slobodu savjesti i vjerski odgoj te načela zaštite okoliša.

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević ustrajno se zalaže da se u Republici Hrvatskoj kroz predškolski odgoj obuhvati što više djece starosne dobi od 6 mjeseci do 7 godina, kroz programe odgoja, naobrazbe, prehrane, zdravstvene zaštite i socijalne skrbi.

Potrebno je razraditi strategiju razvitka za povećanje broja ustanova predškolskog odgoja, od krajnje nedovoljnih 30-ak % do obuhvata primjerenog potrebama hrvatskoga društva, posebno zaposlenih roditelja, sa znatnim materijalnim olakšicama za roditelje s niskim primanjima. Predškolskim odgojem treba obuhvatiti barem 51% djece te isti mora biti jednako dostupan svoj djeci. Osmogodišnje osnovno obrazovanje u Republici Hrvatskoj je obvezno i besplatno za svu djecu dobi od šeste do petnaeste godine. To je ustavna kategorija.

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević zalaže se za potpuno programsko preuređenje osnovnog školstva, u skladu s procesima u razvijenim zemljama tako da se programi osnovne (obvezne) škole oslobode od nepotrebnih i neproduktivnih sadržaja s temeljem na opću pismenost koja je potrebna za život u 21. stoljeću. Obvezno uz učenje stranog jezika uvesti i informatičko obrazovanje. Značajno poboljšati kvalitetu i pojačati odgojnu funkciju osnovne škole sa velikom suodgovornosti roditelja i društvene javnosti.

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević zahtjeva da se u Republici Hrvatskoj uvede obvezno i besplatno srednjoškolsko obrazovanje svakome pod jednakim uvjetima i da se svakome prema sposobnostima omogući stjecanje znanja i sposobnosti za rad i nastavak školovanja.

Programe srednjih škola potrebno je osuvremeniti radi stjecanja suvremene opće i stručne naobrazbe, dostatne za nastavak studija ili zapošljavanje na radnim mjestima sa suvremenim tehnologijama, te je nužno bolje povezati stručno školstvo s odgovarajućim radnim sustavima; omogućiti da svi učenici fakultativno tijekom tri godine uče za računalnog operatera i vozača Da bi mladi nakon završetka školovanja lakše našli posao potrebno je stručno školstvo bolje uskladiti sa sustavom zapošljavanja, tj. uskladiti upisivanje mladih za zanimanja koja su tražena na tržištu. Cilj je znatno smanjiti broj učenika koji nemaju završenu srednju školu. Osim stručnih 4-godišnjih srednjih škola i gimnazija, treba omogućiti i učenicima sa zanatskih škola da dodatnim programom mogu izići na maturu, te omogućiti većem broju njih daljnje školovanje.

Vrednovanja učeničkog znanja treba se temeljiti na sposobnosti primjene stečenih znanja. Potrebno je urediti proizvodnju udžbenika i ostalih izvora znanja tako da sadržajem, cijenom i pravovremenom distribucijom budu prirodna sastavnica obrazovne djelatnosti. Opremljenost škola nastavnom opremom treba uskladiti s promjenama u nastavnim programima; žurno provesti opremanje svih škola informatičkom opremom i priključenje na Internet, uvesti obvezno učenje informatike i osposobljavanje nastavnika za rad s računalima; stručne škole opremiti suvremenim kabinetima, laboratorijima i praktikumima; poduzeti zakonske i druge inicijative za podizanje materijalnog, socijalnog i profesionalnog statusa odgojitelja, učitelja i profesora (slijedećim mjerama: izjednačavanjem prosječnih primanja s primanjima djelatnika drugih struka istog stupnja naobrazbe, studije za sve nastavničke profile podići na razinu sveučilišnih studija, reorganizirati programe svih nastavničkih studija u skladu s novim školskim programima, osigurati uobičajene standarde obrazovanja za nastavničku profesiju, a posebno odgovarajuće pedagoško, psihološko i metodičko dodiplomsko osposobljavanje te poslijediplomsko znanstveno napredovanje i cjeloživotno obrazovanje). Budući da je 18% nepismenih, 50% bez ikakvog zanimanja, a svega 10% visokoobrazovanih potrebno je usporedo s razvojem institucionalnog školstva snažnije poticati razvitak svih oblika obrazovanja odraslih (dokvalifikacije, prekvalifikacije, izvanredni studiji) radi lakšeg i što bržeg zapošljavanja golemog broja nezaposlenih i smanjivanja potreba za uvoženjem radne snage; tim putem što prije promijeniti lošu strukturu obrazovanosti odraslog stanovništva. Republika Hrvatska mora razraditi strategiju razvitka obrazovne djelatnosti na načelima cjeloživotnog obrazovanja!

 

            Sveučilišta, znanost i tehnologija

Sustav visokog školstva organiziran je kroz veleučilišta, visoke škole i sveučilišta, u sklopu kojih su fakulteti i akademije. Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević zalaže se za autonomiju Sveučilišta i akademske slobode nastave i istraživanja, kao i omogućavanje sveučilištu da samo odlučuje o načinu i putu ostvarenja svojih zadaća.

Sveučilište treba biti jedinstven i cjelovit sustav, s uravnoteženom pozornošću prema svim sveučilišnim djelatnostima i svim znanstvenim područjima, poljima i granama. Treba stvoriti materijalne uvijete da se nastavi prilagodba hrvatskog visokog školstva Bolonjskom procesu. Sustav visokoškolskog obrazovanja mora biti većim dijelom financiran iz državnog proračuna. Za upise na prvu godinu studija treba odrediti kvote za studije prema gospodarskim i društvenim potrebama, te prema strategiji razvoja Republike Hrvatske. Besplatne upise treba omogućiti studentima prve godine, dok besplatni upis na više godine studija treba osigurati onim studentima koji polože sve ispite. Ostali studenti trebaju plaćati školarinu, i to u ovisnosti od uspjeha ostvarenog na prethodnim studijskim godinama.

Temeljni cilj Sveučilišta je promicanje visokoškolske naobrazbe mladih stručnjaka u jedinstvu nastave, istraživanja i razvoja znanstvenoga, stručnog i umjetničkog rada na svim područjima. Sveučilište mora biti i most za prijenos svjetskih iskustava i rezultata u procesu europskih integracija, s posebnom ulogom u integraciji hrvatske mladeži i stručnjaka u svjetski proces gospodarskog i društvenog razvoja. Uloga sveučilišne i visoke naobrazbe, u čiju postdiplomsku nastavu treba uključiti sve znanstvene i javne institute, bit će od presudnog značenja za osiguranje ljudskog potencijala za zahtjevne projekte s novim tehnologijama.

Hrvatska za Europom zaostaje u primjeni visokih i novih tehnologija, posebice u njihovoj primjeni u proizvodnji tzv. manjih proizvoda, kojima se mogu osigurati specifični tržišni uspjesi na svjetskim tržištima. Nadalje, nije razvijena mreža tehnoloških i inovacijskih centara. Bitni nedostatak je i to što sveučilišta, iako imaju 50% sveukupnog znanstvenog potencijala, ne daju odgovarajuće rezultate u području eksperimentalnog razvoja i ne sudjeluju u razvoju, na tehnologiji utemeljenoga poduzetništva. Nedostatak je također i nepostojanje rizičnog kapitala za ulaganje u tehnološki orijentirana poduzeća. Visoka učilišta još uvijek ne odgovaraju izazovu specijalizirane izobrazbe, koja bi fleksibilno odgovarala potrebama tržišta rada. Konačno, velik nedostatak jest i u tome što nije donesen novi nacionalni znanstveno – istraživački program, pa su prekinuta dugoročna istraživanja i programi koji su se trebali odvijati u okviru utvrđenih ciljeva i prvenstava. Ukupno izdvajanje bruto nacionalnog dohotka za znanost i tehnološki razvitak jest daleko ispod postotka (1,6%) koji bi osigurao stvarni utjecaj znanstvenih ulaganja i rezultata na gospodarski rast. Najviše zabrinjava to što je gospodarski sektor u ozbiljnoj krizi i nije u stanju osigurati financiranje razvitka industrijskoga istraživačkog sektora. Strategija, odnosno Nacionalni program znanstvenog i tehnološkog razvitka, mora voditi računa o svim uočenim zaprekama i slabostima, i istodobno – uz potrebno povećanje proračunskih sredstava – mora osigurati stvarni pomak u znanosti, razvojno-istraživačkim projektima i novim tehnologijama.

Zato je, kao prvo, potrebno donijeti Nacionalni znanstveno-istraživački program s ciljevima i prvenstvima u razvoju znanosti i tehnologije, po uzoru na europski Okvirni program. Nacionalni program treba poći od kritičke ocjene dosadašnjih programa i projekata, kao i mogućih novih ciljeva i prvenstava. Postrožena prosudba i vrednovanje, kao i obvezatno poticanje sveučilišnih centara, moraju osigurati najbolje korištenje sredstava proračuna. Slijedeći važan korak pri izradi rečenoga programa, mora predvidjeti sustavno poticanje razvijanja tehnoloških i inovacijskih centara, a posebno razvijanje na znanju utemeljenih poduzeća!

Potrebno je uspostaviti zajedničke projekte – poduzeća, u kojima obvezno sudjeluju gospodarski subjekti, sveučilišta, odnosno znanstvene institucije, i lokalna samouprava. U svakome od ovih projekata, odnosno, na znanju utemeljenih poduzeća, gospodarstvo i lokalna samouprava moraju sudjelovati s više od 50% sufinanciranja. Potpuno nerazvijenu mrežu tehnologijskih i tehnološko-inovacijskih centara (kojih sada u Hrvatskoj ima neznatan broj) treba poticati putem programa inovacijsko-tehnologijskog razvitka Hrvatske.

Na višu razinu treba podignuti sustav centara izvrsnosti za sva bitna područja u kojima postoje sa specifičnim gospodarskim potrebama tog područja. Tehnologijske centre, kao centre izvrsnosti, treba osnivati u svim većim mjestima gradova i općina, na temelju kriterija da imaju striktnu zadaću razvijanja razvojnih projekata baziranih na znanstvenom istraživanju, inovacijama i transferu znanja, a prema tržištu na cijelom području Hrvatske, nastojeći da se izbjegne prevelika koncentracija u Zagrebu. Budući da u svim centrima Hrvatske postoji niz sveučilišta, veleučilišta i visokih škola, treba projekte sufinancirati, jer se bez pokretanja privatnog sektora te lokalne samouprave i gospodarstva stvara pretjerana ovisnost o proračunu, a bez konkretnih rezultata.

Centri i mreža izvrsnosti u kojima sudjeluju znanstvene i sveučilišne ustanove trebaju osigurati odgovarajuće školovanje stručnjaka, koristeći kao glavni izvor ljudskog potencijala i dobro razvijenu instituciju znanstvenih novaka. Prilikom donošenja proračuna u Hrvatskom saboru treba voditi računa o raspodjeli sredstava po znanstvenim područjima i regijama. Nakon toga je moguće projekte procjenjivati po načelu prvenstva i kvalitete. Takav način pristupa imaju razvijene zemlje. Nadalje, uključivanje stranih, tehnološki naprednih partnera, trebalo bi riješiti dio problema, a to je nedostatak kredita za nova poduzeća temeljena na novim tehnologijama!

Uspješno obrazovanje i znanost je uvjet bez kojeg je nemoguće bilo kakav napredak, zato je izuzetno važno da država dovoljno ulaže u znanje, školstvo i istraživanje.

 

7. SOCIJALNA SKRB                          

Socijalna skrb predstavlja posljednju socijalno-zaštitnu mrežu sa svrhom zbrinjavanja i uključivanja u društvo socijalno najugroženijih građana, odnosno socijalno osjetljivih skupina, a ostvaruje se putem mreže centara za socijalnu skrb, te domova socijalne skrbi i centara za pomoć i njegu. Zakonom o socijalnoj skrbi utvrđeno je da je socijalna skrb djelatnost od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, jer je Republika Hrvatska i socijalna država, kojom se osigurava i ostvaruje pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba socijalno ugroženih, nemoćnih i drugih osoba koje one same ili uz pomoć članova obitelji ne mogu zadovoljiti zbog nepovoljnih osobnih, gospodarskih, socijalnih i drugih okolnosti. Posebnim zakonima određuju se korisnici i njihova prava, postupak za ostvarivanje prava u predškolskim, školskim i zdravstvenim ustanovama, policiji, pravosudnim i drugim državnim tijelima, te pravnim i fizičkim osobama koje brinu o obitelji, djeci i drugim osobama koje ne mogu brinuti same o sebi.

Suzbijanje siromaštva jedno je od važnih zadaća društva.

Kao jedno od prava iz socijalne skrbi, koje se sve više primjenjuje zbrinjavanje u udomiteljskim obiteljima. Udomiti se mogu gotovo sve kategorije korisnika: djeca i mladež bez odgovarajuće roditeljske skrbi, djeca s posebnim potrebama i odrasle osobe s invaliditetom, ovisnici o alkoholu i ostalim opojnim sredstvima.

 Ciljevi područja Socijalne skrbi su:

• unaprjeđivati sve oblike socijalne i obiteljsko-pravne zaštite prava i interesa djece
• u lokalnoj zajednici razvijati udomiteljstvo, pomoć i njegu u kući, dnevni obroci skrbi, organizirano stanovanje i sl.
• poboljšanje položaja siromašnih obitelji

U današnjem društvu poželjno je zalagati se za pravilnom provedbom zakona o socijalnoj skrbi koji se temelji na sljedećim načelima:

• Socijalna skrb je djelatnost od posebnog interesa za RH, koja prihvaća načelo socijalne pravde. Gdje postoji socijalna nepravda treba uvoditi i socijalnu pravdu;
• Svatko je dužan brinuti se za zadovoljenje svojih životnih potreba i potreba osoba koje je po pravnoj osnovi dužan uzdržavati
• Načelo jednakosti i solidarnosti
• Načelo da je pojedinac i obitelj osnovni subjekt socijalne skrbi itd.

Posebno je važno zalaganje u provođenju niz mjera socijalne skrbi. Tu se podrazumijeva: unaprjeđivati udomiteljstvo, unaprijediti položaj djece iz siromašnih obitelji, uvesti nove oblike rada s djecom čiji je razvoj ugrožen zbog neprimjerene roditeljske skrbi , osigurati učinkovitiju skrb za djecu koja su žrtve seksualnog zlostavljanja u obitelji i sl.

Značajno je napomenuti:

• pravo na socijalnu skrb nije zajamčeno
• dobro koje se štiti pravom na socijalnu skrb je životni opstanak čovjeka i njegovo ljudsko dostojanstvo
• socijalna skrb je organizirana djelatnost države i dr.

Sadašnji sustav socijalne pomoći i skrbi ima niz nedostataka, od kojih se najčešće izdvajaju sljedeći:

• manjkave informacije o socijalnoj situaciji te korisnicima i učincima programa
• slaba informiranost građana o njihovim socijalnim pravima
• slaba prilagođenost sustava lokalnim potreba i nedostatna suradnja s neprofitnim organizacijama.
• nedovoljna učinkovitost sustava u pogledu integracije siromašnih u društvo i tržište rada
• niska razina naknada.

Od socijalne pomoći očekuje se da ojača socijalno-zaštitnu mrežu tj. da zajamči građanima određenu razinu zadovoljenja temeljnih potreba. Sigurno da je ovo sve povezano sa gospodarskom situacijom u našoj zemlji.

Da bi siromašni i deprivilegirani postali punopravni i samostalni članovi hrvatskog društva nužno je razvijati svijest o tome da prva unutar sustava socijalne pomoći i skrbi nisu samo trošak za društvo, već investicija u buduću dobrobit.

 

 

8. RAVNOPRAVNOST SPOLOVA

„Ravnopravnost spolova znači da su žene i muškarci jednako prisutni u svim područjima javnog i privatnog života, da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava, kao i jednaku korist od ostvarenih rezultata.“

Ravnopravnost je individualno i socijalno prihvaćena te pravno utemeljena jednakost. U stvarnosti trebamo se zalagati za jednaki tretman i jednake mogućnosti svakog pojedinca i svake pojedinke bez obzira na njihove individualne karakteristike prema rasi, spolu, dobi, boji kože, etničkoj pripadnosti,vjerskim uvjerenju. Ravnopravnost trebamo gledati tako da jedna osoba ne vrijedi više od druge, a to znači imati ista prava i iste šanse.

Ravnopravnost spolova temeljno je ljudsko pravo, zajednička vrednota zemalja članica.

Europske unije, preduvjet europskog gospodarskog rasta, zapošljavanja i socijalne kohezije i jedna od važnih sastavnica europske politike proširenja.

Važno je istaknuti da ravnopravnost spolova nije samo ključ za socijalni i politički napredak u Hrvatskoj već i presudan element za proces pristupanja Europskoj uniji. Ravnopravnost spolova jedna je od temeljnih vrijednosti na kojima se temelji Europska unija.

Ravnopravnost između muškaraca i žena temeljno je načelo naših demokratskih društava.

Građani moraju biti svjesni svojih prava. Zakonodavstvo u području ravnopravnosti spolova u tome igra ključnu ulogu; ono često prethodi socijalnim promjenama. Međutim, naravno, samo zakonodavstvo nije dovoljno. Ono ne može riješiti sve neravnopravnosti. Glavni uvjet za pravedno društvo je jednako sudjelovanje žena i muškaraca u gospodarskom životu. Ekonomska neovisnost nužan je preduvjet za ravnopravnost spolova i poštivanje prava žena. Žene često ne ulaze na tržište rada ili rade s nepunim radnim vremenom jer su glavne skrbnice o djeci i drugim ovisnim članovima obitelji.

Na području ravnopravnosti spolova treba težiti da zakonodavno – institucionalni mehanizmi, koji su određeni u Republici Hrvatskoj, obavljaju pravedno svoj posao.

Stoga je važno podržavati strateški okvir nacionalne politike i plan djelovanja za sljedeća programska područja:

• Promicanje i zaštita ljudskih prava žena, u okviru kojeg se ističe potreba podizanja svijesti javnosti o kršenju ljudskih prava žena, potreba uklanjanja svih oblika spolne diskriminacije, unaprjeđenje društvenog položaja pripadnica nacionalnih manjina i žena s invaliditetom, uklanjanje diskriminacije Romkinja, suzbijanje i uklanjanje diskriminacije temeljene na spolnoj orijentaciji te ostale mjere u cilju sustavnog poboljšanja promicanja i zaštite ljudskih prava žena;
• Stvaranje jednakih mogućnosti na tržištu rada u okviru kojeg su predviđene mjere kojima je cilj smanjiti nezaposlenost i ukloniti sve oblike spolne diskriminacije na tržištu rada, osnažiti žensko poduzetništvo, osigurati stvarne jednake mogućnosti za oba spola na tržištu rada, jačati i promicati mjere koje omogućavaju usklađivanje obiteljskih i profesionalnih obveza; Uravnoteženje sudjelovanja žena i muškaraca u procesima javnog i političkog odlučivanja kroz sudjelovanje u predstavničkim i izvršnim tijelima na svim razinama odlučivanja;
• Suzbijanje svih oblika nasilja nad ženama u sklopu čega se želi postići uklanjanje svih oblika obiteljskog nasilja uz unaprjeđenje zaštite žrtava nasilja u obitelji, uklanjanje svih oblika nasilja.

Prije svega, potrebno je stvoriti uvjete da se propisana prava primjenjuju u praksi što drugim riječima znači ostvariti razinu svijesti koja će biti jamcem djelotvorne zaštite ljudskih prava, uključujući i ravnopravnost spolova.

 

9. UMIROVLJENICI I MEĐUGENERACIJSKA SOLIDARNOST

Umirovljenička populacija je najugroženiji dio stanovništva u Republici Hrvatskoj. Svaki pokušaj iznalaženja rješenja za uštedu države kreće rezanjem umirovljeničkih prava. Zbog preniskih mirovina umirovljenici su dovedeni na razinu siromaštva, te se hitno mora raditi na poboljšanje standarda i uvjeta života starijih osoba koji su u trećoj životnoj dobi.

Nepravda mirovinskog sustava već godinama je rak rana i prava umirovljenika skoro i ne postoje. Obitelj je temelj društvene zajednice i međugeneracijska solidarnost i socijalna osjetljivost nositelji su pravednog društva i zdravog razvoja generacija iza nas. Država je dužna odvojiti sredstva za mirovine umirovljenicima uz strogu definiciju u zakonima i propisima počevši od dostojanstva, egzistencije, socijalnih i zdravstvenih prava i pomoći. Nadležna ministarstva, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i niz državnih institucija trebaju uskladiti programe skrbi o umirovljenicima.

            Ti programi moraju sadržavati:

• Sporazum Vlade RH o usklađivanju mirovina koji će se vršiti isključivo prema porastu plaća.
• Samo usklađivanje mirovina prema prosjeku primanja uskladiti najmanje na 70 % prosječne plaće, danas je to nažalost samo 39 % prosječne plaće u RH. Kao pozitivan primjer treba uzeti države u našem okruženju, npr. Slovenija gdje je mirovina usklađena na visinu od 80 % od prosječne plaće u Sloveniji.
• Omogućiti bolju dostupnost u ostvarenju mirovinskih, zdravstvenih i socijalnih prava umirovljenika, a kroz brošure, radionice, medije, obrazovanjem osoba koje rade sa umirovljenicima i sl. omogućiti im bolju informiranost i edukaciju kako na što jednostavniji i brži način doći do prava koja su im zajamčena.
• Uvrštenje programa pomoći u ostvarenju socijalnih prava i pomoći bolesnim nepokretnim i nemoćnim osobama.
• Uvrštenje programa besplatne pravne pomoći, te sprečavanje iskorištavanja starijih osoba u raznim imovinsko-pravnim i ostavinskim ugovorima, te napraviti izmjenu Ovršnog zakona u kojem bi se vršila pljenidba jedne trećine mirovine, a ne kao do sada cijele mirovine.
• Svakako odvojiti mirovine koje su stečene radom od onih stečenih uplatama te mirovine koje su stečene po posebnim uvjetima (HV, MUP, saborski zastupnici).
• U Odjele socijalne skrbi pri Uredima državne uprave ustrojiti službu za brigu o umirovljenicima i osobama starije životne dobi kojima je potrebna socijalna skrb, a koji bi ujedno bili i savjetodavno tijelo u ostvarivanju prava umirovljenika. Te od istih tražiti periodična statistička izvješća o izvršenju prava umirovljeničke populacije koja bi bila predočena Hrvatskom Saboru i hrvatskoj javnosti.
• Invalidi rada su trenutno u neravnopravnom položaju i njihova primanja nisu u skladu sa njihovim potrebama. Izvršiti kategorizaciju istih i svakako iznaći način da im se poveća invalidski dodatak jer se radi o zanemarivom broju invalida i takvi troškovi ne bi činili veliki pritisak na državni proračun.
• Izgradnja, obnova ili proširenje Domova za starije i nemoćne osobe, te izgradnja ustanova tzv. Dnevnih boravaka za starije i nemoćne osobe u kojima bi obitelji koje se zbog poslovnih obaveza ne mogu brinuti o starijim članovima obitelji, a žele ih unutar obitelji, mogle iste ostaviti na cjelodnevni boravak unutar ustanove, a navečer bi ih vraćali u obitelji.
• Prava i mirovine osoba koje su svoju mirovinu ostvarili u inozemstvu ne spajati sa mirovinama ostvarenim u Hrvatskoj, već im pri Hrvatskom Zavodu za mirovinsko osiguranje osigurati savjetodavnu službu o načinu ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja zemlje u kojoj su mirovinu zaradili.
• Pomagati umirovljeničkim organizacijama stimuliranjem programa za sportske i rekreativne, kulturno-umjetničke, prosvjetne, intelektualne aktivnosti, te im dopustiti besplatno korištenje toplica, sportsko-rekreativnih terena, dvorana za priredbe, promocije i dr, te ih poticati na druženje.
• Projekti međugeneracijskog spajanja starije i mlađe populacije ljudi i razvijanje svijesti maloljetnika o poštovanju i pomoći starijih i nemoćnih.
• Stimulirati udruge palijativne skrbi.

  

10. DOMOVINSKI RAT I BRANITELJI

Republika Hrvatska bila je prisiljena svoju toliko željnu neovisnost steći u krvavom Domovinskom ratu u kojem su brojni hrvatski sinovi i kćeri položili svoje živote za slobodu Lijepe naše. Upravo oni – hrvatski branitelji i sudionici Domovinskog rata, udarili su temelje naše države koja uvijek mora počivati na tim načelima.

Danas nažalost, svega desetak godina nakon završetka Domovinskog rata, braniteljska populacija se nalazi gotovo na margini hrvatskog društva, neshvaćena, a dijelom i ne prihvaćena od okoline, dok se Domovinski rat sve više omalovažava i diskreditira. Tome su prvenstveno pridonijele vodeće političke elite, Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević zalaže se za povratak dostojanstva i časti hrvatskim braniteljima te Domovinskom ratu u cjelini. Domovinski rat mora se smatrati temeljem naše države i naše slobode.

Tražimo da jedan od prioriteta hrvatske države mora biti obrana hrvatskih generala pred međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, jer njihovom obranom, obranit ćemo i Domovinski rat, a time i temelje hrvatske državnosti.

Zalažemo se da se braniteljima kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini posveti više pozornosti u rješavanju njihovih problema i pitanja, od ostvarivanja određenih prava pa sve do pomoći oboljelima od PTSP-a. Još uvijek velik dio istinskih hrvatskih branitelja nije ostvario ona prava koja im po zakonu o braniteljima pripadaju.

Smatramo da se pomoći oboljelima od PTSP-a mora posvetiti posebna pozornost. Svjedoci smo čestih suicida pripadnika braniteljske populacije, za koje društvo u kojem se nalaze ne pokazuje potrebito razumijevanje.

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević zalaže se za objavu registra hrvatskih branitelja, kako bi se time skinula sumnja sa istinskih sudionika Domovinskog rata. Te kako bi tom objavom napokon bile završene trzavice među samom braniteljskom populacijom o tome tko je sudjelovao u ratu a tko nije.

Tražimo isto tako da tematike vezane za Domovinski rat moraju biti više zastupljene na hrvatskoj državnoj televiziji, posebice u dane sjećanja na velike pobjede iz Domovinskog rata ali isto tako i u dane sjećanja na velike žrtve hrvatskog naroda. Također smatramo da Domovinski rat mora biti više zastupljen u udžbenicima povijesti, kako u osnovnim, tako i u srednjim školama. Time bi se mlađi naraštaji educirali i bili bolje upoznati sa tematikom Domovinskog rata i stvaranja hrvatske države u cjelini.

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević smatra da dan sjećanja na žrtvu Vukovara 18.11., dan kada je hrvatski narod doživio najveću tragediju Domovinskog rata, mora biti državni blagdan kako bi se toga dana u cijeloj Hrvatskoj sjetili svih onih, čiji su životi pali za slobodu Lijepe naše, ne samo u Domovinskom ratu, nego u svim ratovima u prošlosti u kojima su naši preci ginuli za jedinu nam Hrvatsku.

 

11. SPORT

Sport je složena, javna društvena djelatnost kojoj se u svim razvijenim zemljama svijeta poklanja velika pažnja. Razlog za takav odnos je njegov izuzetno veliki utjecaj na sve segmente života suvremenog čovjeka. Najčešće se u prvi plan ističe pozitivno djelovanje sporta na psihofizičko zdravlje, ali mu se vrlo često pripisuju i atributi propagandnog, financijskog i političkog sredstva. Strategija razvoja sporta u Hrvatskoj doprinosi ostvarivanju javnog interesa i ciljeva u sportu, a njom se uređuju ključna pitanja vezana za organizaciju i djelovanje sporta u Hrvatskoj.

Utjecaj sporta na mnoge segmente života (zdravlje, educiranje, management) bitan je za realizaciju efikasnog sistema u kojem svaka osoba mora imati svoje mjesto kroz neki od aspekata tjelesne kulture. Fizička neaktivnost djece, a pogotovo adolescenata, negativno utječe na njihov pravilan fizički i duhovni razvoj. To dugoročno može ugroziti zdravlje građana, dok istovremeno umanjuje regrutnu bazu za vrhunski sport. Činjenica je da su sportski objekti u Hrvatskoj najvećim dijelom u lošem stanju i zapušteni. To umanjuje mogućnost djece i mladih za bavljenje sportom, za bavljenje vrhunskim sportom i za rekreativno vježbanje svih građana. Bez odgovarajućeg prostora za igru i trening nema uspješnog razvoja sporta, a sportski objekti predstavljaju naslijeđe koje ostaje i budućim generacijama. Prema istraživanjima o potrebama čovjeka utvrđeno je da je potrebno 7,40 m2 sportskih površina po stanovniku.

Vrhunski rezultati kao i odgovorno ponašanje vrhunskih sportaša predstavljaju uzore mladima promovirajući rad, upornost, borbenost i poštenje. Na taj način sport dobio ne samo natjecateljski, reprezentativni i zdravstveni značaj u društvu, već i širi odgojno-razvojni segment koji mu pripada. Rezultati u vrhunskom sportu često su proizvod entuzijazma i napora pojedinaca i njihovih obitelji, stoga su podložni promjenama.

U Hrvatskoj postoji veliki broj sportskih saveza koji se financiraju podrškom izvršnih vlasti, sponzorstvima, prihodima od marketinga, prihodima od obrazovanja stručnih kadrova i sportaša, kotizacija, članarina članova saveza, klubova, sudaca, trenera, sportaša te ostalim prihodima. Osim evidentnih financijskih poteškoća uočeno je i izuzetno loše poslovanje saveza u smislu slabe organizacije rada, lošeg vođenja administracije, financijske nediscipline, odnosno neadekvatnih troškova i prihoda usmjerenih na pogrešnu stranu. Mediji ne propagiraju dovoljno pojedine „male“ sportove, što je dodatna otežavajuća okolnost za promociju rada određenih saveza u javnosti. Evidentan je i nedostatak vizije zaposlenih u savezima, te je prisutno rašireno mišljenje u javnosti da su pojedinci tu zbog osobnog interesa, a ne zbog unapređenja sporta. Kao loša pojava uočen je nedostatak mladih obrazovanih kadrova u savezima, koji imaju jasne ciljeve i definiran put razvoja sporta. Pojedini se savezi još uvijek vode zastarjelim metodama rada jer osobe koje su na rukovodećim pozicijama ne znaju mnogo o managementu ljudskih resursa.

 

Poznato je da je u svijetu praksa potpuno drugačija i da se u rukovodstvima saveza na vodećim mjestima nalaze poznati sportaši i osvajači olimpijskih, svjetskih i europskih odličja. Potrebno je naći mogućnosti da se vrhunski sportaši uključe u rad saveza i u njihova upravljačka tijela. Posebno treba obratiti pažnju na mlade obrazovane kadrove te osigurati njihovo angažiranje u radu saveza. Savezi se ne bi trebali oslanjati isključivo na proračunska sredstva nego bi trebali razviti i jaku marketinšku promociju kako bi privukli što veći broj sponzora što bi na kraju dovelo do većeg broja izvora financiranja.

Potrebno je formirati sisteme i mehanizme koji će osigurati uspostavljanje i održavanje vrhunskog sporta, sporta dostupnog za sve te promovirati osnovne vrijednosti u sportu, pritom osiguravajući kontinuiranu edukaciju, adekvatnu infrastrukturu i redovita natjecanja, graditi na sportskim uspjesima i održavati viziju sporta u Hrvatskoj kao države gdje je sport dostupan za sve, gdje se sportski talenti prepoznaju i podržavaju, koja postiže i održava svjetske rezultate u sportu.

Vrhunski sport danas ima neosporno vrlo veliku društvenu popularnost. Događaji kao što su Olimpijske igre ili svjetsko prvenstvo u nogometu bilježe ogromnu gledanost. Sport, a naročito vrhunski, susreće se sa velikim brojem problema koji direktno utječu ne samo na njegov budući razvoj već i na održavanje dostignutog nivoa razvoja. Problemi koji opterećuju vrhunski sport u Hrvatskoj su različiti i pripadaju kako unutrašnjim faktorima, među kojima prije svih treba izdvojiti neadekvatnost prostornih i materijalno-tehničkih uvjeta za trening kojima se gradi vrhunski sportski rezultat, tako i općim stanjem u Hrvatskoj, sportskim savezima i klubovima.

Sport dostupan za sve, u suvremenoj koncepciji života modernog čovjeka predstavlja sadržaj slobodnog vremena koji doprinosi višem nivou kvalitete života. Razvijene zemlje posljednjih desetljeća znatno ulažu u omasovljenje tjelesne aktivnosti djelujući tako na viši nivo zdravlja i brojne druge dobrobiti za čovjeka. Sport pripada svima bez obzira na uzrast, spol, rasu ili psiho-fizičke mogućnosti. Pravo na bavljenje sportom je univerzalno pravo svih kojima kretanje, vježbanje, igra ili natjecanje u slobodnom vremenu predstavljaju zadovoljstvo.

Prioriteti u Hrvatskom sportu se moraju bazirati na sistemskom, sa jasno definiranim kriterijima, educiranju stručnog sportskog kadra i managera u sportu, edukaciji šire javnosti o svim oblastima sporta, putem elektronskih i tiskovnih medija te tim putem također na utjecaj na svijest svih građana o značaju sporta na kvalitetu i njegovu preventivnu funkciju u svrhu zdravlja, u borbi protiv nasilja, droge, alkohola i drugih vrsta ovisnosti i poroka.

Neosporna važnost edukacije u svrhu razvoja sporta zahtijeva da se u okviru edukacije djeluje iz nekoliko pravaca, koji se globalno zasnivaju na edukaciji sportaša, edukaciji trenera, ali i profesora tjelesnog odgoja i sporta i edukaciji sportskih managera te se preporučuje da sve izdane licence imaju rok trajanja i da se moraju obnavljati nakon određenog perioda. Naglašena je potreba za stručnim radom sa predškolskim i ranoškolskim uzrastima, školovanjem sportaša kroz specifične sportske škole gdje bi djeca sportaši pohađali nastavu po istom nastavnom planu i programu kao i druga djeca u školi, ali bi se ona provodila organizacijski na drugačiji način, za cjeloživotnim i kontinuiranim obrazovanjem svih sudionika u sportu, sportskoj rekreaciji i managementu u sportu te za organizacijom licenciranja, relicenciranja, seminara, tečajeva, kampova, radionica i sl.

Cilj je unaprijediti sistem sporta u svim obrazovnim ustanovama i to kroz organizirane edukacije svih sudionika i uspostavljanjem mreže sudionika u ostvarivanju cjelovitog sistema predškolskog, školskog i visokoškolskog sporta i uspostavljanje modernog i kreativnog pristupa u radu sa djecom predškolskog i školskog uzrasta kroz unapređenje znanja, vještina i sposobnosti , stvaranjem uvjeta za zadovoljenje potreba djece za igrom i natjecanjem bez obzira na spol, uzrast, rasnu i vjersku pripadnost ili invaliditet. Nosioci ovakvih aktivnosti moraju biti nadležno ministarstvo te lokalne vlasti.

Hrvatska, nažalost, nije u dovoljnoj mjeri prepoznala značaj sporta kao sastavnog dijela života svakog pojedinca, ali i kao lukrativnu mogućnost promocije i afirmacije države na međunarodnoj razini. Uz nejasno zakonski uređenu oblast sporta, sa propisima koji samo parcijalno određuju ovu kategoriju nameće se potreba za žurnim usklađenjem propisa, donošenjem sveobuhvatnih zakonskih akata te edukaciji svih uključenih u djelokrug sporta kako bi se doprinijelo uređenju i boljoj promociji istog. Počevši od nadležnog ministarstva, lokalne razine vlasti pa sve do samih sportaša i građana koji se sportom bave rekreativno, nužno je naglasiti važnost zajedničkog rada, kako bi se na svim razinama uskladilo djelovanje u svrhu promocije i bolje organizacije sporta.

Prezentacija putem sporta na međunarodnoj razini zanemarena je i s komercijalnog aspekta, pogotovo jer Hrvatska s relativno blagom klimom pogoduje razvoju sportskog turizma te se može promovirati kao jedna od najpoželjnijih destinacija tijekom zimskog perioda za pripremne treninge reprezentacija. Ulaganjem u postojeće sportske infrastrukture i modernizacijom istih u svrhu razvoja sportskog turizma profitiralo bi se putem produženja turističke sezone, povećanjem broja gostiju, prepoznavanju Hrvatske kao sportsko-turističke destinacije s povećanim izvozom, popularizaciji Hrvatske, njene kulture i proizvoda te mogućnošću ulaganja u regije koje bi se specijalizirale za ovakav aspekt sportskog djelovanja.

                                                                                              

 

12. KULTURA

Kultura jednog naroda svekoliko je naslijeđe koje identificira jednu naciju kao posebnu cjelinu. Identitet jedne kulture sadrži kao bitne elemente jezik i vjersku pripadnost ili vjersku autohtonost. U našem slučaju Hrvatska kultura sadrži naslijeđe burne prošlosti, postignuća istaknutih pojedinaca i specifičnosti pojedinih dijelova Hrvatske. Naša kultura bliska je zapadnom sredozemnom i srednje europskom okruženju. Bez obzira što je Hrvatska zemljopisno dijelom smještena na Balkanskom poluotoku, kulturni identitet Hrvatske bitno je različit od tzv. političkog Balkana. Atraktivni zemljopisni smještaj Hrvatske na Jadranu povijesno i kulturno odredio je permanentnu borbu za samostalnost, političku ali i kulturnu od početaka sve do danas. Da bi jedna nacija imala srednjeeuropske atribute mora baštiniti dva osnovna elementa. Prvo je djelatno sudjelovanje u Renesansi a drugo je religijska reformacija. Istaknuti pojedinci koji su sudjelovali u Renesansi kao slikari i arhitekti Juraj Klović, Franjo i Lucijan Vranjanin, pisci Ivan Česmički, Petar Zoranić, Marko Marulić, Šiško Menčetić i brojni drugi činili su dio toga, možda najvažnijeg, uspona ljudske kreativnosti. Matija Vlačić Ilirik sudjelovao je teološkim raspravama protestantske Kalvinističke reakcije na hedonizam rimskih Papa, iako Reformacija nije ostavila dubljih tragova u odanosti katoličkom Rimu. Ovo se navodi stoga što je političko lutanje istaknutih političkih čimbenika po raspadu Habsburške monarhije priklonilo ujedinjenju sa Srbijom iako rečena susjedna država nema ove bitne kulturološke odrednica kao Hrvatska i Slovenija. Sve nedaće kojima je Hrvatska kultura bila izvrgnuta u Monarhiji, kao osporavano pravo na jezik, nastavilo se i u novim okolnostima.

Kao što su naši renesansni preci sudjelovali u Talijanskoj renesansi tako su i brojni inozemni kulturni djelatnici sudjelovali u razvoju Hrvatske kulturne misli, prihvaćajući naš identitet. Strosmayer, Šenoa, Haulik, Bolle samo su neki od tih domoljuba koji su svojim entuzijazmom stvarali našu kulturno baštinu. Pravi primjer je i velikan i slikarski miljenik publike, Vlaho Bukovac koji je nosio Talijansko ime i prezime Biagio Faggioni.

Sasvim drugi način djelovanja u Hrvatskoj kulturi primjenjivan je u komunističkoj Jugoslaviji gdje se izrazito negativno vrednovala bilo kakva nacionalna premisa i usmjerenje. Razaranje Hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta u Jugoslaviji provođeno je sustavno i djelotvorno od progona potpisnika Deklaracije o Hrvatskom književnom jeziku do marginaliziranja istaknutih nacionalnih vrednota kakav je bio, ovih dana preminuli slikar Mladen Veža. Njegov grijeh je bila suradnja na oblikovanju banknota Kune iz razdoblja NDH. To komunisti nisu opraštali. Lovro pl Matačić, skupa s Jakovom Gotovcem bio je uhićen i više godina maltretiran, iako ga stručnjaci svrstavaju među deset najvećih dirigenata XX stoljeća. U svome jadu rađale su se cijele legije hrvatskih kulturnih pojedinaca koji su prihvatili služenje jugoslavenskoj komunističkoj ideji svrstavajući se na protuhrvatsku stranu.

 

Velikosrpska ideja razvijala se uporno s istaknutim i favoriziranim pojedincima kao Dobrica Čosić, Antonije Isaković, Matija Bečković i mnogi drugi, dok je u Hrvatskoj započela dominacija rođenih Hrvata koji su na svoju sramotu služili antihrvatskoj kulturnoj histeriji. Tako je film "Okupacija u 26 slika", koji je krivotvorio povijest prikazujući Dubrovnik korjenito fašističkim gradom doživio neprimjerenu promidžbu kojega se slalo po svjetskim festivalima.

U takvim teškim prilikama Hrvatska kultura dugo je dominirala a posebno popularna glazba. Superiornost pjevača Ive Robića, Đimi Stanića, Gabi Novak, Arsena Dedića, tekstopisaca Drage Britvića i Zdenka Runjića koji su, u tada popularnim festivalima Opatija i Zagreb održavali europski priključak s čuvenim San Remom. Kvaliteta te glazbe uporno je održavala branu pred najezdom novokomponiranih pjesama iz istočnih krajeva koje su metastazirale u fenomen zvan "turbo folk".

Domovinski rat za samostalnost naše Domovine iskazao je sav raskošni potencijal kulture hrvatskog naroda poglavito u glazbi. Prelijepa Međimurska glazba kao i tradicija višeglasnog pjevanja Dalmatinskih klapa, bilježe zvjezdane trenutke. Reafirmacija instrumenta tamburice podarila je prava remek djela kao što su "Ne dirajte mi ravnicu" i "Mata", pa sjajne domoljubne pjesme "Od stoljeća sedmog", "Bože čuvaj Hrvatsku" i "Moja Domovina". Ipak sustavno gušenje filmske umjetnosti preferirajući naslijeđe tzv. lijevo jugoslavenskog profila autora zaobišlo je stvaranje relevantnog i kvalitetnog filma koji bi ostavio kvalitetan trag u toj grani umjetnosti. Paradoksalno je da je najbolji film s radnjom iz Domovinskog rata francuski "Harrisonovo cvijeće" i Mađarski "Chico" redateljice Ipolite Fekete.

Ovaj sažetak potreban je zbog približavanja Hrvatske Europskoj uniji. Prodor anglizama putem komercijalnih TV kuća pridonosi riziku gubitka nacionalnog identiteta kod mladeži pa tako monstruozne jezične tvorevine kao celebrity za poznatost, event za otvaranja i partijanerice za dame sklone promiskuitetnom ponašanju po uzoru na Paris Hilton ili neke druge antiheroine suprotne našem tradicionalnom odgoju. Jugoslavenska ideja, nažalost, usprkos sjajnoj pobjedi u oslobodilačkom ratu, nije prestala postojati. Prodor turbo folka među mladež budi jezu. Tko bi mogao pomisliti da će časni ratnici biti u kazamatima a bivše jugo zvijezde ljetovati na Brijunima. Valja se duboko zamisliti nad tom činjenicom.            

            Hrvatska kultura danas

Hrvatska kulturna politika počiva i danas na kontinuitetu ustroja bivših eksperimenata zvanih SIZ, USIZ, i RSIZ iz vremena Jugoslavije i Stipe Šuvara. Od ostalih znamenitih promašaja kao što su OOUR, SOUR, RO, ZUR i slično, jedino se čvrsto održalo ustrojstvo USIZ-a za kulturu koji danas predstavlja povijesni atavizam jugosocijalizma. Ne treba posebno naglašavati pogubnost takva ustroja za osnovne segmente kulture kao što su likovna umjetnost, kinematografija, glazba i književnost. Većina osoba iz doba socijalističkih SIZ-ova, aktivna je i danas uključujući.

Današnja evidentna kulturna inferiornost bez jakih iskoraka posljedica je tog kontinuiteta i provedbe očitog plana koji je Hrvatsku trebao učiniti slabom. Narod bez prava na kulturni identitet, vlastiti jezik i objektivnu povijest osuđen je na nestajanje. Bilo kakav strateški pozitivni kulturni pomak nemoguć je s takvim ustrojem i osobama koje su djelatno sudjelovale u srozavanju hrvatske kulture.

Za uspješni početak oporavka svekolike hrvatske kulture potrebni su novi ljudi i u svijetu potvrđene i provedene ideje, što ne znači da nisu dobrodošli autohtoni programi zbog specifičnog položaja Hrvatske. U provođenju strateške pozitivne kulturne politike ne treba se obazirati na stranačka opredjeljenja, već je dragocjen svaki preostali kvalitetni pojedinac koji može i želi kreativno djelovati. Vrlo je važno osloniti se na vlastite snage, makar danas bile i minimalne, nego očekivati bilo kakvu tuđu pomoć. Hrvatska će i dalje biti snažno izložena kulturnom balkaniziranju, pa se može očekivati otpor bilo kakvom pozitivnom strateškom pomaku.

Preostali relikt Jugo-socijalističkog atavizma danas su razne udruge ili razna društva kulturnih djelatnika. Veliki broj takvih društava mora se reorganizirati u istinska kompaktna cehovska društva. Ovakva predstavljaju osnovnu kočnicu bilo kakva razvoja. Društvo filmskih radnika, društvo likovnih umjetnika, dva ili tri društva književnika, baletana, glazbenika i sl ustrojena su još po sovjetskim uzorima a u kontinuitetu USIZ-a su samo samoupravljački dotjerana. Neprihvatljivo je da se i danas kao najvažnije kulturne probleme tretiraju biranja predsjednika tih društava ili ukidanja i modifikacije raznih kulturnih vijeća i komisija. Također ne smije najvažnija zadaća Ministarstva kulture biti raspodjela državnog novca, nego osnove kulturne strategije koja danas ne postoji.

Za bilo kakav pomak u razvoju hrvatske kulture potreban je nacionalni konsenzus i dobra volja. Strategija oporavka mora ići u dva smjera: DUGOROČNI i TRENUTNI

 

 

 

 

• DUGOROČNI smjer potrebno je oformiti jedno tijelo koje će brinuti da se kontinuirani razvoj ne prekida. Podjela na lijeve i desne danas se ne svodi na ekonomski i socijalni profil nego na odnos hrvatsko-patriotskog i globalno-integrativnog, kao kontinuiteta stanja bivše države. Mijenjanje političkih profila stranaka koje kolebaju između patriotske hrvatske i te integrativne opcije ostajanja na političkoj sceni program oporavka može provoditi jedna trajna nadstranačka nacionalna institucija.
• TRENUTNI smjer mora odmah spašavati ono što je kvalitetno preostalo. Oskudna financijska sredstva napose u kinematografiji treba preusmjeriti u manje i jeftinije projekte mlađih i novih autora poglavito u dokumentarnom filmu, a poslije im pružiti mogućnost kreacije u omnibus filmovima.

Zbog prirodne selekcije potrebno je novčano pratiti i pomagati mlade ali samo do osamostaljenja. Poslije toga moraju samostalno djelovati i stvarati bez očekivanja trajne financijske državne pomoći. Pogubno je stvarati ovisnike o državnom proračunu bez ikakvih obaveza, pa je vrlo važno postepeno uvoditi po i tržišno poslovanje u kulturi. Država može intervenirati samo u iznimnim slučajevima kratkotrajnom pomoći a na taj način dugoročno samo kvaliteta može opstati. Možda takav pristup izgleda surov ali je svakako djelotvorniji od ovog stanja koje opterećuje budžet bez ikakvih rezultata i još težih posljedica koja neminovno slijede.

Odmah stimulirati otvaranje manjih privatnih umjetničkih škola s odobrenim programima. Važno je da te manje škole nisu centralizirane samo u Zagrebu nego trebaju pokrivati cijelu površinu Hrvatske od Slavonije, Istre, Like, do Dalmacije. Tako decentralizirana kultura može maksimalno pružiti priliku interesentima iz pasivnijih krajeva i bitno obogatiti ukupnu hrvatsku kulturu.

Za kulturni uspon i stimulaciju tržišnog poslovanja odmah treba porezno olakšati individualne projekte, bilo oslobođenjem od poreza autorima, bilo priznavanjem poreznih olakšica mogućim donatorima i sponzorima iz privrednih i poduzetničkih sektora.

 

13. GOSPODARSTVO

Uz zastrašujuću recesiju duha, gospodarski poremećaji svakako su najveći problemi u našoj državi. Ključni faktori koji su odredili ekonomski položaj privrede i opće stanje hrvatskog gospodarstva su višestruki. Naslijeđe bivšeg sustava, proces privatizacije, ratna razaranja, funkcioniranje bankovnog sustava, makroekonomska politika.

Tržište i politička demokracija su preduvjeti, a ne rješenje za daljnji ekonomski razvoj, što vladajuće strukture nisu razumjele te dolazi do drastičnog pada BDP-a i nestanak industrijske proizvodnje. Procesom privatizacije tj. prelijevanjem iz „šupljeg u prazno“ mijenja se struktura imovine i struktura hrvatskog gospodarstva u kojoj dodatno značenje gubi industrija, a dobivaju ostale djelatnosti, pogotovo trgovina i to ona zasnovana na uvozu. U nametnutom ratu uz nemjerljiva ljudska stradanja, stradavaju i materijalna dobra (40-ak milijardi kn) što dodatno pogoršava gospodarsku sliku. Hrvatske banke saniraju se novcem hrvatskih poreznih obveznika i tako sanirane prodaju strancima za desetinu stvarne vrijednosti. Takva antihrvatska politika dodatno opterećuje jer strane banke uvjetuju oskudna i skupa kreditna sredstva koja uvjetuju visoka porezna opterećenja. Posljedica toga je porast nelikvidnosti koja se lančano širi do financijske nediscipline i insolventnosti.

Ovog trenutka iznos nepodmirenih prijavljenih naloga za plaćanje iznosi nešto manje od 30-ak milijardi kuna. Uz 320 tisuća nezaposlenih, te deprimirajućih preko 40 milijardi eura inozemne zaduženosti rječito govori da s makroekonomskom politikom nešto ne štima te da je treba mijenjati.

Osnovni cilj gospodarske i političke misli HSP-a Dr. Ante Starčević je definitivno sretan i zadovoljan pojedinac u pravednoj državi s nadzorom nad socijalnim politikama i kontrolom tržišnih mehanizama.

Za realizaciju zadovoljnog i ostvarenog pojedinca potrebna je strategija za slijedeće desetljeće. Strategiji prethode misija i vizija kao „spiritus movens“ razvoja. Misiju stvaranju lideri sa znanjem, iskustvom i osobnošću, viziju lideri i menadžeri, a strategiju provode menadžeri. Proizvodnja i potrošnja su pokretačke snage društva, a industrija je žila kucavica razvoja.

Hrvatska mora imati jaku nacionalnu banku u kojoj bi većina državnih tvrtki imala položen novac. Banka bi bila jak i moćan investitor, te garant državne supstancijalnosti koja se nažalost sve više topi i nestaje. Hrvatska banka ne bi smjela biti samoposluga za vladajuće i oporbene političare kao što smo imali slučaj s Hrvatskom poštanskom bankom.

Djelatnosti s tradicijom, iskustvom i znanjem kao npr. BRODOGRADNJA, TURIZAM, POLJOPRIVREDA, STOČARSTVO, TEKSTIL i sl. moraju opstati, ali s novim menadžmentom u kojem neće biti „tatini talenti“ niti „partijski mandatari“ nego školovani, mladi, sposobni i neopterećeni kadrovi kojima moramo dati povjerenje, ali i odgovornost.

Da bi vratila poljuljano i poništeno dostojanstvo te samosvijest, Hrvatska država mora zadržati preostale prirodne izvore, treba štititi svoj okoliš, zrak, vodu, tlo, šume, more, klimu i genetsku raznolikost. Hrvatska mora započeti sa stvaranjem novih tvrtki zasnovanih na poznatim iskustvima (T-com, Ina, Pliva,...). Hrvatskoj su potrebiti novi proizvodi, nove tehnologije, nova istraživanja, novi patenti i svi oblici intelektualnog vlasništva.

Nakon osamostaljenja propuštena je velika prilika za preslagivanje ljudskih resursa, propuštena je šansa za postavljanje pravih ljudi na prava mjesta. Zemlju, osobito u posljednjem desetljeću vode ljudi za sva vremena, ljudi za sve sustave, ljudi za programsku, za tržišnu ekonomiju, za sve ekonomije svijeta.

Jedina šansa je dovesti mlade, školovane, kvalificirane i sposobne ljude s nacionalnim zanosom (bez štete za bilo koga drugoga), dati im zadatke i programe te tražiti odgovornost od njih.

                                                                                           

14. TURIZAM

Proces globalizacije, započet krajem 20 stoljeća, pogodovao je razvoju turizma. Kroz izvoz na osnovu turizma realiziraju se finalni proizvodi i usluge brojnih privrednih djelatnosti, što pozitivno utječe na platnu bilancu zemlje. U tom smislu posebno multiplikativne efekte ima potrošnja koja se iz drugih zemalja na osnovu turističkih dolazaka prelijeva u određenu zemlju. Na taj način turizam je postao značajan faktor transfera nacionalnog dohotka iz ekonomski razvijenih u ekonomski nerazvijene zemlje. Tradicionalno jak izvoz primarnih roba i proizvoda, obično nije dovoljan da ispuni financijske zahtjeve predložene ekonomske transformacije. Ovo je potaklo vlade mnogih zemalja u razvoju da se okrenu turizmu kao načinu stjecanja financijskih sredstava potrebnih za sveukupni ekonomski rast. Kao rezultat toga, u mnogim zemljama u razvoju, kao u slučaju nekih afričkih i karipskih država, turizam je danas na prvom mjestu po prilivu deviza, nadmašujući tradicionalni izvoz poljoprivrednih proizvoda. Zagovornici turističkog razvoja napominju da turizam može umanjiti postojeći nedostatak priliva stranog kapitala u zemljama u razvoju i ublažiti problem nezaposlenosti.

Dugoročno gledano, turizam može zamijeniti tradicionalnu privredu čija je budućnost, u ekonomskom smislu neizvjesna i teže predvidiva. Unapređenje turizma kao strategije gospodarskog razvoja, uglavnom je pozitivno prihvaćeno. Kao primjer zemlje koja svoj ekonomski razvoj bazira na turizmu može se uzeti Španjolska, gdje je dolazak turista zasnovan na niskim troškovima charter letova i ostalih usluga. Kao rezultat toga, odmarališta Costa Brava i Costa de Sol su postala dobro poznata turistima, pa se danas na turističkoj karti Europe nalaze na nivou francuske i talijanske rivijere ili povijesnih i kulturnih centara Europe. Sličan uspjeh mogu ostvariti i neke druge države u razvoju, čak i one koje nemaju tako dobar geografski položaj u odnosu na bogate države zapadne Europe.

Broj gostiju u Hrvatskoj raste od 1999. godine po prosječnoj godišnjoj stopi od 20%, te je u 2002 gotovo dostigao predratni broj gostiju od 8,5 milijuna, međutim svjetska ekonomska kriza zahvatila je i segment turizma te vidimo trend opadanja u broju dolazaka i noćenja kako stranih, tako i domaćih gostiju, pa je tako broj gostiju u Hrvatskoj 2009. godine opao za 2,90 % u odnosu na 2008., odnosno 2,04% u odnosu na 2007. godinu.

Dio tog trenda opadanja broja noćenja leži i u promjenama na tržištu potražnje. Uz glavni motiv (kupanje, odmor, kultura), pojavljuje se novi paket motiva za odlazak na putovanje u koji spadaju između ostalog i intenzivni užitak, aktivnosti u prirodi, naglašena potreba za doživljajima, čulnost, emocije, rekreacija te zdravlje. Veća očekivanja turista potpomognuta su medijima i naprednim telekomunikacijama, većom obrazovanošću i prethodnim osobnim iskustvom i znanjem.

Inovativne ponude i inscenacije koje pored osnovnih standarda omogućuju i neobična iskustva, iznenađenja i poticaje. Rastom životnog standarda, ljudi raspolažu sa sve više raspoloživog novca, a sve manje slobodnog vremena, što je rezultiralo sve većom popularnošću kratkih i kružnih putovanja. Raste potražnja za nedirnutim, ekološki čistim područjima. Osobna sigurnost postaje jedna od glavnih kriterija odluke, a sve je veći trend brige za vlastito zdravlje (wellness, fitness).

Bitno je napomenuti da relativno malo turista dolazi u Hrvatsku zbog njenih ostalih atraktivnosti i sadržaja, poput kulture ili ronjenja, što potvrđuje nužnost njihovog definiranja, oblikovanja i adekvatne promocije.

Neke kulturne znamenitosti koje imaju međunarodno priznanje, tek su djelomično iskorištene kao jedinstvene prodajne vrijednosti

Unutrašnjost Hrvatske je turistički još uvijek nedovoljno ili loše iskorištena, iako ne nedostaje potencijalnih turističkih atrakcija. Spomenimo npr. gradove vrlo zanimljive povijesti i arhitekture; svetišta; izvore termalne vode ljekovitih svojstava; rijeke; skijališta od regionalnog značaja; stare spomeničke i panoramske ceste; vinske ceste, nacionalne parkove i ostala zaštićena područja. Za dinamičniji razvoj turizma u kontinentalnim područjima potrebna je izgradnja adekvatne turističke infrastrukture.

Svaka regija se mora usredotočiti na razvoj takve turističke ponude koje će imati najveći utjecaj na rast bruto domaćeg proizvoda i zaposlenosti, koje su atraktivne investitorima, te koje iskorištavaju neki jedinstveni lokalni potencijal.

Mogućnosti Hrvatske s obzirom na razvoj suvremenih tipova turizma su velike, ali neiskorištene.

Ekoturizam se od beznačajnih početaka „ekološki i socijalno odgovornog načina putovanja“ razvio u gospodarski bitan proizvod „putovanja s prirodnom komponentom“. Ekoturizam stvara mogućnosti za razvitak dosad turistički slabo razvijenih regija, te za održavanje i financiranje zaštićenih područja. Hrvatski nacionalni parkovi te ostala zaštićena područja velike atraktivnosti, sjajan su potencijal za razvoj ekoturizma, održivog lovnog turizma, seoskog turizma, odmora u planinskim područjima tokom cijele godine te izletničkog turizma. Prepreka značajnijem razvoju je što područja posebne prirodne vrijednosti nisu pripremljena i opremljena za prihvat i kvalitetan boravak većeg broja gostiju. Razvojem pješačke infrastrukture, sistema označavanja, odmorišnih punktova i adekvatnog prijevoza, značajno bi se unaprijedio turistički potencijal tih područja. Imperativ svakako mora biti stavljen na očuvanje prirode i kontrolu prometa kroz zaštićene predjele. Ekološki proizvedena hrana još je jedna komponenta vezana uz turizam i ekologiju koja postaje bitan faktor u definiranju turističkog proizvoda i njegovom diferenciranju na tržištu.

Kulturni turizam postaje sve značajniji dio ponude. Na području kulturnog turizma treba identificirati tržišne niše s posebnim kulturnim interesima. Kulturna je ponuda u Hrvatskoj, iako se često spominje, nedovoljno kvalitetno prezentirana. Poboljšanjem označavanja kulturno-povijesnih spomenika, postavljanjem informativnih tabeli, prilagođavanjem radnog vremena muzeja, dvoraca i te atraktivnom prezentacijom značajno bi se povećala kvaliteta kulturne turističke ponude. Organiziranje širokog spektra manifestacija i maštovito prezentiranje kulturnih vrijednosti pruža mogućnost da se na temelju kulturnih potencijala Hrvatske kreira turizam doživljaja. Jedna od komponenti kulturno-povijesne baštine kojom je moguće proširiti turističku ponudu su autohtona jela. Raznolikost autohtonih jela Hrvatske može postati jedna od komponenti koje će doprinijet razvoju gastro turizma.

Tematski turizam je postao jedan od najvažnijih katalizatora razvitka. Uglavnom se temelji na 3-E principu: zabava, uzbuđenje, te obrazovanje («Entertainment, Excitement, Education»), te uključuje turističku ponudu i sadržaje koji kombiniraju ta tri elementa.

Avanturistički turizam tvori malu nišu s tendencijom rasta, a Svjetska turistička organizacija predviđa posebne razvojne mogućnosti za podvodni turizam. Hrvatska ima prirodne potencijale za razvoj vrlo raznolike ponude avanturističkog turizma, kao što su rafting, canuing, cayaking, paragliding, let balonima, slobodno penjanje, off-road ture te mnogi drugi.

Kružna putovanja nude kao gotovo nijedan drugi način putovanja mogućnost da se u kratkom vremenu puno vidi. To objašnjava i velike stope porasta kod kružnih putovanja i izglede za proširenjem tog segmenta. Zahvaljujući dugoj obali i bogatstvu otoka hrvatska obala je savršena pozornica za intenzivni razvoj nautičkog turizma i kružnih putovanja. Jedan od do danas neiskorištenih potencijala je iskorištavanja riječnih putova u ponudu kružnih putovanja.

Zdravstveni turizam, jedan od značajnih trendova današnjeg turizma, također može pronaći svoje mjesto u hrvatskoj turističkoj ponudi. Morski zrak, talasoterapija te brojni izvori ljekovite termalne vode u unutrašnjosti trebaju odgovarajuću infrastrukturu da bi se pozicionirali na tržištu kao kvalitetna turistička ponuda. Jedna od velikih prednosti takvog turizma je mogućnost poslovanja tokom cijele godine.

Poslovna putovanja te kongresni i incentive turizam sve više dobivaju na značaju. Taj je segment izrazito lukrativan, i odvija se uglavnom izvan glavne ljetne turističke sezone, što je dovoljan razlog za intenzivno poticanje njegovog razvoja u Hrvatskoj. Usko povezan sa kongresnim, ali specifičan po svojoj dinamici i image-u koji stvara, u Hrvatskoj se razvija i znanstveni turizam. Podupiranje institucija u organizaciji međunarodnih znanstvenih skupova i istraživačkih projekata, utjecalo bi na razvoj Hrvatske kao regionalnog akademskog i znanstvenog centra, koji će privlačiti sve više stranih stručnjaka, znanstvenika, profesora i istraživača.

Strateški ciljevi hrvatskog turizma trebali bi ležati u uređenju vlasničkih odnosa i okončanje procesa privatizacije hotela, postizanju konkurentnost Hrvatske na međunarodnom tržištu kapitala, donošenju prostornog plana razvoja hrvatskog turizma u svrhu očuvanja atraktivnih prirodnih resursa – pokretača razvoja i poticanja održivog razvoja turizma,trajnoj zaštiti, implementaciji i poštivanju visokih ekoloških standarda te dugoročno održivoj valorizaciji turističkih potencijala, edukaciji managementa i svih zaposlenih u turizmu, izgradnji prometne infrastrukture i optimalnoj organizaciji prometa u službi turizma te podizanju kvalitete pratećih sadržaja na prometnim pravcima i terminalima, razvoju cjelovite ponude turističke destinacije, podizanju razine kvalitete svih smještajnih kapaciteta, osnovnih i komplementarnih, i prilagođavanju kriterija kvalitete međunarodnim standardima, ulasku poznatih međunarodnih hotelskih «brandova» na hrvatsko tržište, efikasnija distribucija i korištenje suvremenih trendova komunikacije i marketinga.

Bitan preduvjet formiranja održivog razvoja hrvatskog turizma je uključivanje i međusobno povezivanje svih ministarstava budući da navedene promjene nisu samo u ingerenciji ministarstva turizma. Također treba staviti naglasak i na veća izdvajanja u resor turizma, koja bi iznosila više od 0,3 % ukupnog proračuna koliko je dosad bilo predviđeno državnim proračunom u ovaj resor, s obzirom na potencijalnu mogućnost relativno sigurnog razvoja i plasmana. Jednako tako je bitno i stavljanje naglaska na angažiranost svih resornih ministarstava koji sudjeluju u turističkoj djelatnosti da se ne bi kao dosada cijeli angažman svih sudionika sveo na zbrajanje dobitka od turizma uz beznačajan doprinos države, dok druge države okrenute ovoj gospodarskoj grani ulažu puno veća financijska sredstva, a koja su opet zanemariva s obzirom na dobitak od turizma, a kao primjer jedne takve države navodimo Meksiko koji se putem turizma nametnuo kao najrazvijenija država južnoameričkog kontinenta te čiji prihod od turizma iznosi više od 50% državnog bruto proizvoda i više od 60% izvoza.

Hrvatski turizam je ostavljen da privuče određeni broj gostiju s obzirom na komparativne prednosti koje ima s malo privatne inicijative i nikakvog ulaganja s državne razine te se pouzdamo isključivo na prirodna bogatstva računajući na povećanje bilance bez namjere ulaganja u očuvanje prirodnih bogatstava, razvoj prometne infrastrukture i to s posebnim naglaskom na bolju povezanost otoka s kopnom putem brodskih linija, uspostavljanjem izravnih zračnih linija sa svjetskim metropolama, obnovi i modernizaciji postojeće infrastrukture u zračnom i željezničkom prometu. Željeznički je promet kao i riječni zapostavljen i nedovoljno prezentiran, s naglaskom na ekološki manje invazivnom načinu putovanja putem vlakova, kao i nedovoljno iskorištenim riječnim putovima kako za putnički promet tako i u svrhu razvoja turističkih atrakcija poput canuinga, riječnog ribolova i ekološkog turizma. Novoizgrađene autoceste zanemarene su s turističkog aspekta i ne pružaju nikakva doživljaj gostu već su samo tranzitni pojas zemlje do željene destinacije. Izgradnjom smještajne infrastrukture s pratećim sadržajima koji bi prezentirali autohtonu ponudu Hrvatske došlo bi do turističkog razvoja u tim zanemarenim regijama, bilo u stvaranju mikroturističkih odredišta uz same autoputove, bilo u proširenom razvoju seoskog i eko-turizma.

Unatoč studijama koje pokazuju da turizam zapošljava kadar bez potrebnog znanja i vještina više od bilo koje druge gospodarske grane, nužan preduvjet razvoja turizma je naglasak na obučenim kadrovima koji bi pratili trendove u današnjem turizmu i predviđali potrebe gostiju. Poticaji od strane države i nadležnih ministarstava nužan su preduvjet za postizanje kvalitetne turističke ponude putem osposobljenog i obučenog kadra koji bi bio povezan na svima razinama i koji bi radio na bazi srednjoročnih i dugoročnih planova razvoja turizma, a ne stihijski na bazi trenutne procjene tržišta.

Potrebno je komparativne prednosti Hrvatske zadržati i oplemeniti, a pod komparativnim prednostima mislimo na 'sunce, more i prirodne ljepote', na što nam ukazuje primjer turističkih destinacija poput Balija u Indoneziji i Pataje na Tajlandu koji su sa svojim očuvanim prirodnim bogatstvima ravnopravan pandan previše urbaniziranim i ništa više interesantnijim destinacijama poput Havaja, Španjolske ili Sejšela na svjetskoj turističkoj karti.

Uz zadržavanje i oplemenjivanje komparativnih prednosti Hrvatske nužno je razviti značajke koje moderni trendovi u turizmu zahtijevaju, pri čemu se zahtjeva aktivna uloga države, kako u donošenju potrebnih propisa, poticanju raznolikih grana turizma putem subvencija, smanjenja stope oporezivanja, tako i u aktivnijoj ulozi diplomatskih predstavništava u promociji hrvatskog turizma s ciljem postanka Hrvatske kao jedne od nezaobilaznih svjetskih turističkih destinacija.

 

15. POLJOPRIVREDA

Poljoprivredi, selu i seljaštvu zbog njihove gospodarske, krajobrazne, društvene i kulturne važnosti treba stalno davati posebnu pozornost. Poljoprivreda nije samo proizvođač hrane. U zadnje vrijeme je sve više i proizvođač energije, a njena okolišna uloga gotovo je nemjerljiva. Usprkos njenoj važnosti, zbog niza čimbenika a u prvom redu zbog nekonkurentnosti na otvorenom tržištu i spore preobrazbe i usvajanja znanja, hrvatska poljoprivreda je u ozbiljnim problemima. K tome ne postoje izdašni izvori potpora kao u zemljama razvijenoga gospodarstva i očito je da su pred poljoprivredom veliki izazovi. Seoski prostor pak, opterećen je ozbiljnim problemima koji se očituju u nerazvijenoj društvenoj, komunalnoj i gospodarskoj infrastrukturi, malom zaposlenošću i lošim gospodarskim rezultatima, te niskom gustoćom naseljenosti i starenjem stanovništva. Sve to utječe i na niske prihode lokalnih zajednica pa one s razlogom očekuju rješenja unutar politike regionalnog razvoja. I kad postoje prihvatljive ideje, za završnu razradu i uspješno kandidiranje na fondove ili proračunska sredstva, potrebita je suradnja s institucijama i ustanovama, a to znači i financijska potpora koja je često nedostatna.

Za zornost rečenoga navedeni su neke pokazatelji. U primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji i šumarstvu u RH bez obzira na recesiju i potrebu značajno veće gospodarske aktivnosti zaposleno je tek 3,4 % od ukupnoga broja zaposlenih. Ukupni prihodi toga sektora u RH je 2,6 % od ukupnoga prihoda. Iako su spomenuti udjeli mali u odnosu na ukupno gospodarstvo, ipak ukupna vrijednost proizvodnje morala bi biti značajno veća.

Brojnost obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, od gotovo 100.000 u RH, ozbiljan je problem kako u organizaciji tako i u samoj proizvodnji, jer su zbog svojih potencijala i tradicijske proizvodnje nekonkurentni i stoga stalno traže nove veće i veće poticaje.

Ključne grupe aktivnosti usmjerenih k razvoju poljoprivrede i seoskog prostora: 

• Razvoj ljudskih i institucionalnih kapaciteta za ruralni razvoj

Utvrditi novi sustav poticanja osnivanja i rada proizvođačkih organizacija, štedno kreditnih i obrtničkih zadruga, te udruga građana iz područja poljoprivrednog poslovanja. Promicati i podupirati obiteljska poljoprivredna gospodarstva (u daljem tekstu OPG) u razvoju dopunske i tradicijske djelatnosti (legaliziranje proizvodnje tradicijskih prehrambenih proizvoda, usluge OPG-a, agroturizam, lovni turizam ...).

Razvijati i prilagođavati programe obrazovanja za poljoprivredna zanimanja (nižeg, srednjeg, višeg i visokog stupnja obrazovanja) zahtjevima suvremene i specijalizirane poljoprivredne proizvodnje zasnovane na razvoju obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, te provoditi kontinuiranu dodatnu edukaciju poljoprivrednika svih profila (specijalistička znanja i vještine, proizvodnja, poduzetništvo.....).

Financijski, materijalno i kadrovski osposobljavati institucije i ustanove zadužene za razvoj poljoprivrede i seoskoga prostora, za znanstvenoistraživački rad i transfer suvremene tehnologije i znanja u planiranje, upravljanje i svakodnevnu praksu u područjima poljoprivrede, i proizvodnje hrane uopće, te afirmiranja vrijednosti seoskoga prostora.

Izraditi i implementirati Master plan razvoja seoskoga prostora RH.

 

• Potpora razvoju poljoprivredne proizvodnje

Izrada prijedloga novog sustava financijskih potpora poljoprivrednim proizvođačima, te novog sustava financijskih potpora seoskome prostoru. Uspostava tržnog reda i uvođenje nacionalnih mjera za uspostavu proizvođačkih organizacija za sektor voća i povrća.

To će imati za cilj:

• unapređenje voćarske i vinogradarske proizvodnje, organiziranje proizvodnje sadnog materijala u vinogradarstvu i voćarstvu, a isto tako i one proizvodnje utemeljene na autohtonom sortimentu, unapređenje proizvodnje povrća koja će zadovoljiti domaću potrošnju, te uspješno nadomjestiti velik uvoz povrća, unaprijediti proizvodnju mesa i mlijeka tako da se sadašnja proizvodnja u govedarstvu i svinjogojstvu podigne barem na razinu samodostatnosti, poticati organiziranje proizvodnje, otkupa i prerade ljekovitoga i aromatskoga bilja, stvarati uvjete za razvoj ekološke poljoprivrede i proizvodnju bioproizvoda, poticati razvoj ribarstva i ribnjačarstva, poticati razvoj peradarstva, ovčarstva, kozarstva i pčelarstva,..., jačati proizvodne i preradbene kapacitete u svim poljoprivrednim djelatnostima uključujući izgradnju objekata koji udovoljavaju uvjetima EU-a za izvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, unaprijediti međusektorsku povezanost (npr. poljoprivreda-trgovina, poljoprivreda-turizam, poljoprivreda-znanost,..), unaprijediti okomito i vodoravno povezivanje poljoprivrednih gospodarstava.

 

• Unapređenje upravljanja i korištenja poljoprivrednih resursa

Unaprijediti aktivnosti analiza tla i korištenja tih podataka, sanirati tlo od posljedica rata, priprema i provedba programa gospodarenja i konsolidacije vlasništva nad poljoprivrednim zemljištem (državnim i privatnim), nastavak provedbe programa navodnjavanja poljoprivrednog zemljišta, kao sastavnica NAPNAV-a, (Nacionalni program gospodarenja tlom i vodama), provoditi racionalnu gospodarsku eksploataciju šuma i šumskog zemljišta te, ondje gdje postoje uvjeti, prenamijeniti ga za podizanje dugogodišnjih nasada, a nasuprot tome posječenim šumama naći zamjenske površine.

 

• Očuvanje seoskog prostora, tradicijskih proizvoda i tradicijske kulture uopće

Realno mali broj radnih mjesta naspram prilično velikoga broja nezaposlenih nameće potrebu potpora razvoju ruralnih gospodarskih aktivnosti:

• Ulaganje u razvitak seoskoga turizma, ulaganje u tradicionalne obrte u seoskom prostoru, ulaganje u izravnu prodaju na poljoprivrednom gospodarstvu za pojedinačne ili zajedničke interese, tj. za grupu proizvođača, ulaganje u izgradnju i/ili adaptaciju i/ili opremanje malih proizvodnih pogona za mlijeko, meso, voće i povrće uključujući opremu za pakiranje i marketing proizvoda.
• ulaganje u izgradnju i/ili adaptaciju i/ili opremanje uslužnih djelatnosti u seoskom prostoru poput IT centara i mehaničkih radionica.  
• ulaganje u izgradnju i/ili adaptaciju i/ili opremanje pogona za proizvodnju slatkovodne ribe.
• ulaganje u izgradnju i/ili adaptaciju i/ili opremanje pogona za proizvodnju gljiva.
• ulaganje u obnovljive izvore energije,
• revitalizirati/obnoviti/unaprijediti proizvodnju tradicijskih proizvoda i tradicijsku kulturu.
• provoditi zaštitu, proizvodnju i tržišnu valorizaciju tipičnih autohtonih proizvoda, autohtonih pasmina i autohtonih kultivara, te osposobiti proizvođače za legalnu proizvodnju zaštićenih autohtonih proizvoda, izraditi i realizirati program uzgoja autohtonih pasmina domaćih životinja. Program uzgoja autohtonih kultivara, te Program gospodarskog iskorištavanja mesa i bilja proizvedenog na tradicijskim i ekološkim principima, raditi na projektima zaštite nematerijalne kulturne baštine i pomoći uspostavu i razvoj sustava mjera za njezinu zaštitu, potpore manifestacijama i pojedincima na zaštiti, očuvanju, promociji i prakticiranju nematerijalne kulturne baštine.                                                                            

16. RIBARSTVO

Ribarstvo uz poljoprivredu i turizam predstavlja glavni izvor prihoda priobalnih, a posebice otočnih zajednica. Da bi se postiglo održivo ribarstvo, zaštita ribljih resursa temelji se većinom na provedbi tehničkih mjera koje uključuju minimalne dozvoljene ulovne veličine, tehničke karakteristike ribolovnih alata, prostorno – vremenska ograničenja ribolova , i slično. Izlovne kvote su pak određene jedino za plavoperajnu tunu. Prema važećem Zakonu o morskom ribarstvu, morski ribolov se dijeli na gospodarski, mali, rekreacijski i sportski ribolov. U RH trenutno postoji oko 3.500 ovlaštenika povlastice za gospodarski ribolov čiji je ukupan ulov u 2009 godini iznosio 50.080 tona. Od toga na ulov male plave ribe otpada čak 83% dok preostali dio otpada na ulov pridnenih vrsta riba i drugih morskih orgazama. Ribarstvo u Hrvatskoj još uvijek ima važnu socijalnu i gospodarsku ulogu, iako je proizvodnost općenito niska. Učinkovitom i održivom gospodarenju te upravljanju morem i obalnim područjima pridaje se još uvijek mala važnost. Temeljno načelo razvoja hrvatskog ribarstva je njegova održivost koja se treba temeljiti na međusobnoj ovisnosti njena tri stupa: gospodarskom razvoju, socijalnoj pravednosti i zaštiti okoliša, kao i na unaprijeđenom upravljanju. Razvoj ne može biti “održiv” ako se ne prekinu neodrživi postupci koji prije svega utječu na biološku raznolikost mora te ako se ne pruži pomoć za obnovu ovog nacionalnog dobra. Prekomjerno iskorištavanje živih morskih bogatstava Jadranskog mora, zbog nemogućnosti primjene mjera planiranja, ograničavanja i nadzora ribolova, u najvećoj mjeri se odvija u dijelu Jadrana koji se nalazi u režimu otvorenog mora. Ocjenjujući da nastavljanje ovakve prakse ugrožava održivo gospodarenje ribljim bogatstvom i njegovo održivo iskorištavanje, te šteti interesima Republike Hrvatske i svih ostalih jadranskih država i pogoduje ilegalnom, nereguliranom i neprijavljenom ribolovu, Sabor Republike Hrvatske 3. listopada 2003. godine donio je Odluku o proširenju jurisdikcije Republike Hrvatske na jadranskom moru. Primjena pravnog režima zaštićenoga ekološko-ribolovnog pojasa Republike Hrvatske (ZERP-a) je odgođena do daljnjega.

Održivi razvoj hrvatskog ribarstva je cilj koji ima za svrhu udovoljiti potrebama sadašnjih naraštaja bez ugrožavanja mogućnosti budućih naraštaja da ispune vlastite potrebe. Zaštita morske biološke raznolikosti i morskih resursa važna je nacionalna, ali i međunarodna i europska obveza. To znači poticanje postupka ribolova i akvakulture koji su spojivi sa zaštitom biološke raznolikosti i održivim upravljanjem morskim resursima. Jačati provedbu obveza preuzetih u okviru Pravila ponašanja za odgovorno ribarstvo (FAO, 1995.), Opće komisije za ribarstvo Sredozemlja (GFCM), Međunarodne komisije za očuvanje atlantske tune, deklaracije Ministarske konferencije o održivom razvoju ribarstva u Sredozemlju (Venecija, studeni 2003.) i Zajedničke politike ribarstva Europske unije.

Polazeći od činjenice da u Hrvatskoj još uvijek nema odgovarajuće ribarske infrastrukture te uzimajući u obzir sadašnje stanje ribarske flote, tržišta riba i postojeće infrastrukture, u ovom trenutku nazočna su najmanje tri problema. Prvi, je činjenica da se u posljednjih desetljeća propadanje okoliša ubrzava, pokrećući nepovratne trendove i u Hrvatskoj. Obalna područja i more pogođeni su onečišćenjem, a obala je zahvaćena izgradnjom i/ili erozijom, dok se riblji resursi osiromašuju. Drugi, je pitanje kako očuvati i razviti samoodrživo hrvatsko morsko i slatkovodno ribarstvo, čija će proizvodnja zadovoljiti hrvatske potrebe, kao i realnu inozemnu potražnju, poštujući pri tome tržišne i ekološke zakonitosti. Treći, je kako odrediti kriterije za definiranje i upravljanje ribarskom infrastrukturom sukladno pravnoj stečevini EU. U ovom trenutku Hrvatska treba započeti s prilagodbom vlastitog zakonodavstva pravnoj stečevini EU. To podrazumijeva i prilagođavanje i primjenu europskih propisa u sektor ribarstva, utvrđivanje uvjeta za nesmetan razvoj i pokretanje potrebitih promjena u definiranju upravljanja ribarskom infrastrukturom. Radi toga potrebno je osigurati organizacijski i logistički standard EU u nacionalnom ribarstvu. Ovim dokumentom naglašava se potreba za mijenjanjem neodrživih obrazaca u ribarstvu, te utvrđuju kriteriji za definiranje i upravljanje ribarskom infrastrukturom. Cilj je pri tome zaštita i održivo upravljanje prirodnim resursima za gospodarski i socijalni razvoj i učinkovitije integriranje međunarodnih propisa prilagođenih lokalnim uvjetima i uvjetima ekologije.

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević zalaže se za:

• Hitnu provedbu Zakon o obalnoj straži, te plana njegove primjene
• Jasnu strategiju održivog izlova ribe u Jadranu i koje su vrste od dna.
• Izvijestiti UN na neutemeljene pritiske iz EU te nelegalno slovensko proglašenje zaštitno ekološke zone
• Pronaći trajno rješenje morskog razgraničenja s Crnom Gorom
• Osigurati ribarima povoljne kredite za obnovu flote
• Subvencionirati ribarske zadruge
• Osigurati kvalitetan otkup putem Veletržnica

                                                                              

17. LOKALNA UPRAVA I SAMOUPRAVA

Od osamostaljenja Republike Hrvatske pitanje ustrojstva i organizacije jedinica regionalne područne samouprave te jedinica lokalne samouprave nikada nije bilo aktualnije nego što je to danas. Koncepcija političke i ekonomske decentralizacije državnih institucija, specifičnost lokalnih interesa i poslova, financijska autonomija, pravna osobnost, pravo na samoorganizaciju, ograničavanje utjecaja središnje države, zaštita tradicijskih vrijednosti te cijeli niz drugih odrednica od životnih važnosti su za populaciju koja živi u geografskim i gospodarskim gabaritima lokalne zajednice. Politička decentralizacija onemogućuje koncentraciju političke moći,lokalizira političke sukobe, poboljšava kvalitetu javnih službi, smanjuje ukupne javne troškove, omogućuje participaciju građana u donošenju bitnih odluka za razvoj zajednice i jača politički legitimitet čitavog sustava. Pritisnuti očajnom gospodarskom situacijom, enormnim vanjskim dugom države,unutarnjim kreditnim zaduženjima većine naših građana, alarmantnim rastom nezaposlenosti, kriminalom i korupcijom koja se u najvećoj mjeri iščitava kroz afere u državnim i javnim poduzećima, nedovoljnom efikasnosti pravosudnih tijela u rješavanju koruptivno – kriminalnih akcidenata, bezidejnošću u strategiji gospodarskog i ekonomskog razvoja Republike Hrvatske, te neupitnim pritiscima i zahtjevima Europske unije u procesu približavanja i pristupanja zajednici Europskih naroda pitanje administrativno – pravnog ustrojstva jedinica regionalne i lokalne samouprave je pitanje i naše budućnosti. Ustav Republike Hrvatske iz 1990 godine koji jamči pravo na lokalnu samoupravu, ratifikacija Europske povelje o lokalnoj samoupravi iz 1997 godine, te promjene Ustava iz 2000 godine koje donose načelo podjele vlasti po teritorijalnom načelu načelo supsidijarnosti osnove su i odrednice Ustavnopravne koncepcije lokalne samouprave u Hrvatskoj i baza buduće administrativno-pravne i društveno-političke nadgradnje u odnosu Država – lokalna zajednica – Europska unija u vremenu koje je pred nama. Jedno od krucijalnih pitanja koje se u tom kontekstu nameće je i za koji se oblik i veličinu lokalnih jedinica odlučiti.

            Male lokalne jedinice:

            Prednosti :

• Omogućavaju veći politički utjecaj lokalnog stanovništva na lokalne organe
• Olakšavaju i šire političku participaciju građana
• Lokalne su službe dostupnije građanima
• Mogućnost privlačenja kapitala zbog realizacije kapitalnih projekata od značaja za zajednicu.
• Mogućnost eksperimentiranja i inovativnosti.

            Nedostatci:

• Ne mogu obavljati ozbiljne, skuplje i zahtjevnije službe
• Pridonose centralizaciji, jer su ovisne o pomoči središnje države
• Primjere takvog ustrojstva lokalnih zajednica nalazimo u Francuskoj,Češkoj, Španjolskoj te u još nekim zemljama Europske unije i njenog okruženja.  

            Velike lokalne zajednice:

            Prednosti:

• Participiraju veći ekonomsko financijski kapacitet
• Mogućnost angažmana više stručnih službi u cilju pripreme, izrade i apliciranja razvojnih gospodarskih projekata na korist lokalne društvene zajednice.
• Omogućuju bolji politički potencijal
• Kvalitetnije postizanje racionalnosti javnih službi.

            Nedostaci:

• Gubitak osjećaja solidarnosti (centralizacija ekonomskih i političkih kapaciteta)
• Slabljenje lokalnih kulturnih identiteta
• Rivalstvo uključenih naselja
• Birokratizacija zbog razvoja službeničkog aparata.
• Ovakav oblik ustrojstva lokalne zajednice zastupljen je u većini nordijskih zemalja (Švedska, Danska, Finska), Belgiji, Nizozemskoj, Engleskoj, Poljskoj.

Razvojni trendovi idu u smjeru osnivanja većih lokalnih jedinica jer iste trebaju osigurati sve više skupljih službi, te kao moguće rješenje pretpostavljaju osnivanje „Modernih općina“ u čiji bi sustav bila integrirano više naselja na širem teritoriju sa u pravilu više od 10 000 stanovnika što svakako doprinosi načelu racionalnosti i učinkovitosti.

Otpor toj ideji može se naći samo u možebitnom političkom utjecaju lokalnog stanovništva pravdajući ga konstatacijom da povećavanje teritorija lokalnih jedinica (poglavito kod slabo ekonomski razvijenih područja) ne mora nužno značiti i povećanje ekonomskih i drugih kapaciteta tih lokalnih jedinica.

Nekome tako formulirano opravdanje u cilju zadržavanja postojećeg stanja ustrojstva lokalnih zajednica može trenutno izgledati logično ali držimo da nema opravdanosti postojanja onih jedinica lokalne uprave (Općina) koje postoje samo administrativno, služe da bi se u njima samo zaposlio jedan broj djelatnika na čije bi plaće bila potrošena većina izvornih proračunskih sredstava, a da niti su do sada imali, niti se u razvojnim strategijama da iščitati realna mogućnost gospodarskog razvoja tih jedinica lokalne samouprave bez da se ne naslanjaju na proračunska sredstva viših instanci (Gradova , Županija, Regija, Države).

Takav bi oblik ustrojstva jedinica lokalne samouprave neosporno doveo do potrebe suradnje i povezivanja integriranih zajednica gdje bi se skuplje, tehničko i stručno zahtjevnije službe povjeravale jedinicama na široj razini koje su u pravilu većeg kapaciteta, dok bi službe kod kojih je blizina i dostupnost građanima presudno važna ostale na razini temeljnih jedinica.

Svaka suradnja ne znači organizacijsko povezivanje, ali znači stvaranje određenih veza među jedinicama koje surađuju, povremenih ili trajnih institucionalnih aranžmana ili zajedničkih tijela i organa te je način prevladavanja slabijih lokalnih potencijala.

            Novostvorenim oblikom povećava se funkcionalnost kroz :

• Zajedničko obavljanje određenog lokalnog posla
• Stvaranje određenog organizacijskog oblika s određenim zadatkom koji predstavlja zajednički interes uključenih lokalnih jedinica.
• Zajednički administrativni ured.
• Zajednički forum odlučivanja
• Zajedničko tijelo odgovorno za skuplje i tehnički zahtjevnije službe (vatrogastvo, promet, zdravstvo, službe civilne zaštite i slično)
• Zajedničke ustanove ili poduzeća

U takom obliku suradnje sve uključene lokalne jedinice imaju isti status iz čega proizlazi da imaju ista prava, iste obaveze te im je zajamčen i isti položaj.

Koji su zapravo mogući ciljevi teritorijalne reorganizacije i što bi ona uz uvjet da se prije svega znanstveno, analitički i sustavno obradi postojeći teritorijalni ustroj u Republici Hrvatskoj, pozitivnog donijela u cilju svekolikog razvoja države i njenih građana?

• smanjenje ukupnih administrativnih troškova
• jačanje kapaciteta jedinica lokalne i područne samouprave za planiranje i pružanje usluga 
• proširenje poslova iz djelokruga lokalne samouprave
• proširenje poslova iz djelokruga središnjih vlasti na lokalnu i područnu samoupravu
• olakšana suradnja i koordinacija središnje države i lokalne i područne samouprave
• racionalnije usmjerivanje sredstava potpore središnje države lokalnoj samoupravi.

Kada su u pitanju Gradovi i Veliki Gradovi (tu ne mislimo na velike regionalne centre, Zagreb, Split, Rijeku, Osijek) u Republici Hrvatskoj držimo da bi i oni morali i trebali proći kroz sustavnu analizu opravdanosti funkcioniranja u ovom obliku, te da bi se na tragu izvedenih zaključaka i u ovom segmentu ustrojstva lokalne samouprave moralo pribjeći teritorijalnoj reorganizaciji i smanjenju broja Gradova u Republici Hrvatskoj. Kao i kod Općina jedan od osnovnih kriterija za njihovu administrativno – pravnu opstojnost morala bi biti ekonomsko- financijska samoodrživost, ali (uz osnovne kriterije homogenost, gravitaciju, komplementarnost) i uvažavati faktore koji uvjetuju formiranje gradova kao što su:

• Prirodni faktor
• Sociološki faktor
• Vremenski faktor
• Urbanizacija
• Ekonomsko-tehnički i organizacijski faktor

Politički faktor koliko god da je danas „potrošen“ nevjerodostojnošću onih koji politiku participiraj bilo na državnoj razini, bilo na razinama jedinica područne i lokalne samouprave, za građane je politički faktor način zadržavanja političkog utjecaja nad lokalnim pitanjima i službama kao i mogućnost aktivnog uključenja u rješavanje lokalnih problema. On jača vrijednost političke participacije i politički legitimitet te je kao takav prihvatljiv. 

 

            Neki prijedlozi za unapređenje sustava teritorijalne samouprave

Samoupravni djelokrug (gradovi i općine) pažljivo, na sustavan način te uz participaciju udruga samoupravnih jedinica odrediti minimalni samoupravni djelokrug lokalnih i regionalnih jedinica, kao i projekciju njegovog razvoja u određenom periodu (2010-2020), obavezna suradnja ili alternativno okrupnjavanje lokalnih jedinica, promovirati suradnju i specijalne lokalne jedinice, ojačati poziciju nacionalnih udruga lokalnih jedinica, osigurati posebnu samostalnost najvećim gradovima, širiti djelokrug gradova, posebno većih gradova, proširiti djelokrug i autonomiju Grada Zagreba, proširiti lokalni samoupravni djelokrug uobičajenim lokalnim poslovima

• razvoj i poticanje lokalnog gospodarstva
• turistička promocija
• očuvanje i poticanje zapošljavanja
• lokalna policija
• zdravstvena zaštita životinja i zaštita bilja
• stambena politika i izgradnja socijalnih stanova
• poticanje zdravlja i zdravog načina života

Proširenje kruga regionalnih poslova (županije), razvoj u društvenom pogledu, s tim da se vodi briga o usklađenom gospodarskom i socijalnom razvitku čitavog područja županije te koncipiraju programi od interesa za cijelu regiju zadovoljavanje određenih javnih potreba koje nadilaze mogućnosti temeljnih lokalnih zajednica u :

• socijalnoj skrbi
• obrani
• zaštiti od poplava
• zaštiti od elementarnih nepogoda
• zaštiti kulturnih dobara
• organizacija i ustrojstvo službe zaštite i spašavanja
• osigurati stručnu,financijsku i svakovrsnu pomoć lokalnim jedinicama
• odrediti minimum poslova, ovlasti i financijskih sredstava za mjesnu samouprava
• ojačati njihovu pravnu poziciju i kapaciteta
• preciznije regulirati mjere u obavljanju javnih poslova

 

            Načela centralno – lokalnih odnosa

• Načelo autonomije – lokalne su jedinice ovlaštene poduzeti, uz vlastitu odgovornost sve aktivnosti kojima se ostvaruju interesi lokalnog stanovništva, ako ne prelaze okvire i ne krše zakone.
• Načelo zakonitosti – lokalna uprava treba biti regulirana zakonom, a ne nižim propisima (vlada – ili niža državna tijela)
• Načelo supsidijarnosti – javne se ovlasti trebaju povjeriti onim vlastima koje su najbliže građanima, a mogu ih obaviti učinkovito i ekonomično
• Načelo razmjernosti – obaveze lokalnih jedinica moraju biti razmjerne njihovim mogućnostima, a odgovornost ovlastima koje su im dodijeljene
• Načelo efikasnosti i ekonomičnosti – lokalne jedinice moraju javne usluge vršiti efikasno i štedljivo, u općim okvirima državne ekonomske politike i politike razvoja javne uprave.
• Načelo pomoči i solidarnosti – središnja je država dužna pružati pomoć lokalnim samoupravnim jedinicama te osigurati efikasne mehanizme solidarnosti na razini cijele Države.         

Sredstva i oblici utjecaja središnjih tijela na lokalne samoupravne jedinice

• Obaviještenost središnje države o stanju u lokalnim jedinicama, statističko praćenje, dostava općih akata, ankete.
• Pitanje kapaciteta tijela središnje države za prijem, obradu i iskorištenje informacija, pretpostavka smislene politike središnje države u vezi razvoja lokalne samouprave
• Pomoć središnje države
• suradnja, ne samo međusobno ograničavanje, konkurencija i kompeticija
• stručna pomoć, organizacija i izvedba osposobljavanja i usavršavanja lokalnih službenika, vijećnika i dužnosnika, pomoć u tehničkim sredstvima, posebno informatičkoj opremi, umreženju i programima, stavljanje na raspolaganje stručnjaka, tehničkih sredstava i baza podataka koje vode tijela državne uprave, obavještavanje i stručna obrada pojedinih pitanja, pomoć udrugama lokalnih jedinica, financijska pomoć (dotacije, subvencije)

Intervencije središnje države, upozorenja i prigovori, nalozi lokalnim jedinicama, prethodna odobrenja i suglasnosti, pravo delegacije i supstitucije, obustava od izvršenja, ukidanje i poništenje lokalnih općih akata, pokretanje disciplinskih postupaka prema lokalnim službenicima, postavljanje i otpuštanje lokalnih službenika, sve do prava raspuštanja lokalnih predstavničkih tijela i imenovanja povjerenika središnje vlasti.

 

            Nadzor nad lokalnom samoupravom

            Načela nadzora su :

• Načelo zakonitosti - (čl.8/1 Povelje)
• Načelo razmjernosti - (čl.8/3 Povelje)
• Načelo zaštite samoupravnih prava – (sudske i putem drugih tijela, za lokalnu samoupravu, u slučaju nezakonitih presizanja nadzornih tijela)

            Nadzor u samoupravnom i prenesenom djelokrugu:

• nadzor ustavnost i zakonitosti u samoupravnom djelokrugu
• nadzor zakonitosti i svrsishodnosti u prenesenom djelokrugu

            Nadzor općih i pojedinačnih akata:

• opći su akti podložni meritornoj prosudbi ustavnog suda
• pojedinačni akti nadziru se kroz sustav redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u upravnom postupku; svrha im je zaštita prava građana i drugih pravnih osoba od nezakonitih akata lokalnih jedinica.
• Nadzor izvršne vlasti, sudova i drugih tijela – nad općim i pojedinačnim aktima koje donose lokalne samoupravne jedinice određene ovlasti mogu imati tijela državne uprave, vlada, sudovi.
• Nadzor u financijskim pitanjima – interna kontrola, Ministarstvo financija, revizija.

 

(U razradi teme korišteni su podatci iz nacrtne skripte za studij javne uprave autora dr.sc.Ivana Koprića, izv.prof. Pravnog fakulteta u Zagrebu.)

                                                                                                      

 

18. POVIJEST PRAVAŠTVA

Dr. Ante Starčević rođen je u mjestu Žitnik kraj Gospića 23. svibnja 1823. godine. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a teologiju, povijest i filozofiju studira u Pešti, gdje stječe i doktorat filozofije. Revolucionarne 1848. vraća se u domovinu, nastavlja teološke znanosti u Senju, ali kada se trebao zarediti, odlazi u odvjetničku kancelariju Ladislava Šrama u Zagrebu. 50-ih godina 19. stoljeća uveden je tzv. Bachov apsolutizam tijekom kojega je ugušena svaka politička djelatnost. Godine 1861. vladar je sazvao zasjedanje Hrvatskog sabora tijekom kojega je dr. Ante Starčević u suradnji s Eugenom Kvaternikom osnovao Stranku prava. 1861. god. Starčević ističe svoja glasovita načela koja će postati temelj pravaštva u Hrvatskoj, i koja će mu donijeti naziv Oca Domovine. Starčević je odlučan u ideji da Hrvatska treba prekinuti veze i s Bečom i s Peštom i oslanjajući se samo na sebe obnoviti vlastitu državu koja ima svoj legalitet još u srednjovjekovnom razdoblju. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici 19. stoljeća Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda.

Bog i Hrvati - sukus je Starčevićeve političke ideje. Starčević ističe kako suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. Svom žestinom obara se na monarhiju kao izvor sveg zla toga vremena, a na saborskim raspravama napada sve pristaše sporazuma s Bečom i Peštom. Zbog svog političkog djelovanja suspendiran je i kao protivnik režima zatvaran nekoliko puta. Nakon gušenja ''Rakovičke bune'' 1871. godine, u kojoj je uz ostale ustanike ubijen i Eugen Kvaternik, Starčević je zatvoren, a Stranka prava raspuštena. Ponovno oživljavanje rada Stranka prava započet će krajem 70-ih godina 19. stoljeća, a vrhunce svojeg političkog djelovanja u povijesti doživjet će 80-ih godina 19. stoljeća. 1895. godine nakon paljenja mađarske zastave od strane zagrebačkih sveučilištaraca i osude tog čina od strane vodstva Stranke prava na čelu sa Franom Folnegovićem Stranka prava će doživjeti raskol. Nakon raskola Ante Starčević sa svojim istomišljenicima Josipom Frankom, Eugenom Kumičićem i Milom Starčevićem zbog nezadovoljstva vodstvom i vođenjem Stranke prava napustit će matičnu stranku. Starčevićeva popularnost u narodu bila je velika te mu je zahvalni hrvatski narod 1895. godine izgradio Starčevićev dom u Zagrebu gdje je živio do konca svog života. Ante Starčević umire u Zagrebu 28. 02. 1896. godine, a pokopan je na groblju u zagrebačkim Šestinama.

 

            POVIJEST PRAVAŠTVA

Pravaška ideologija jedina je ideologija na političkoj sceni koja je nastala u Hrvatskoj i svojstvena je samo Hrvatskom narodu te se održala od vremena svoga nastajanja do današnjeg suvremenog političkog života. Hrvatska u 19. stoljeću doživljava svoje nacionalno buđenje. Od 1830. – 1848. godine u Hrvatskoj djeluje preporoditeljski pokret pod ilirskim imenom. Glavno obilježje u borbi oko nacionalnog identiteta vodit će se oko pitanja jezika. Godine 1848. dolazi do vala revolucija u Europi. Revolucija 1848. zahvatila je i Habsburšku monarhiju, posebice Beč, Ugarsku i Hrvatsku.

Kada je uz pomoć Rusa slomljena mađarska revolucija, novi vladar Franjo Josip I. proglasio je apsolutizam, tz. ''Bachov apsolutizam'', koji je nametnut svim austrijskim nasljednim zemljama, ali i Hrvatima koji su pomagali Habsburgovcima kao i Mađarima koji su digli revoluciju. Takva situacija trajala je do 1859. godine i austrijskog poraza u Italiji. Nakon toga vladar je morao ukinuti apsolutizam i vratiti ustavno stanje. Godine 1861. vladar će sazvati i Hrvatski sabor.

U takvom ozračju Starčević formira svoja stajališta i misli koje će dovesti do stvaranja pravaške ideologije. Ta ideologija imala je zadaću da ubrza i pospješi proces stvaranja hrvatske nacije, koji je prema pravaškom shvaćanju trebao i mogao završiti jedino u samostalnoj hrvatskoj državi.

Istovremeno i u Europi bujaju procesi stvaranja nacionalnih država. Njemački romantizam zastupa nacionalno ujedinjenje njemačkih država koji će rezultirati konačnim ujedinjenjem Njemačke pod vodstvom Pruske i Bismarcka 1871. godine. U Italiji se od početka 19. stoljeća počinje polako raditi na nacionalnom ujedinjenju Talijana i njihovih kraljevstava, što će rezultirati ujedinjenjem Italije 1870. godine. Na Balkanu će se prva za neovisnost izboriti Grčka 20-ih i 30-ih godina 19. stoljeća, a na Berlinskom kongresu 1878. god. nezavisnost će izboriti i Srbija i Crna Gora. Općenito se društvo u Europi modernizira i prelazi iz feudalnog u industrijsko-kapitalističko društvo.

50-ih godina 19. stoljeća dr. Ante Starčević formulira pravašku ideologiju koju pretapa u aktivno političko djelovanje po prvi puta u Hrvatskom saboru 1861.godine.

1861. g. vladar Franjo Josip I. saziva Sabor sa zadaćom da Hrvatska definira svoj odnos prema Ugarskoj. Hrvatski sabor zahtijevao je sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, tj. čitave Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Sabor je odbio ulazak u bečko Carevinsko vijeće, a time i moguću nagodbu s Austrijom i opet se približio Ugarskoj. Prvi put iznesena je ideja o nezavisnoj hrvatskoj državi i to od strane zastupnika Ante Starčevića i Eugena Kvaternika, koji će na tom Saboru dogovorom osnovati Stranku prava. Osnovni princip nove stranke bio je: Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za samostalnu Hrvatsku!

Stranka prava postala je jaka politička organizacija tog doba u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega karakteru i držanju dvojice svojih osnivača i vođa: Antunu Starčeviću i Eugenu Kvaterniku. U njihovoj predodžbi Stranka prava nije bila nikakva politička stranka, nego načelan izraz duha hrvatskog naroda, jedino jamstvo za konačno ostvarenje misije hrvatskog naroda u njegovoj samostalnoj državi. Tada, na Saboru 1861., po prvi put je istaknuta krilatica koja je i simbolički označavala pravo Hrvatskog naroda na slobodu tj. da nad sobom priznaje samo Boga. Usprkos svome zlu što mu ga je nanijela Austrija hrvatski je narod sačuvao vjeru u Boga i svoje desnice, Starčević je izjavio:"Narod hervatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristogodišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žrtvovao, lepu budućnost odredila: narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, ne bude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!"

Eugen Kvaternik je, isto kao i Starčević, imao velik utjecaj na stvaranje pravaške misli. On možda nije djelovao pisanjem kao Starčević no zalaganjem na drugim poljima pridonosio je njihovom stavu. Kvaternikove ideje i stavovi uvelike su bili prožeti idealima Francuske revolucije te želje za sličnim djelovanjem i u Hrvatskoj. Kvaternik će 60 – ih godina većinu vremena provesti u emigraciji gdje će zagovarati rješenje tzv. ''hrvatskog pitanja'' kod mnogih europskih državnika. Obratit će se i Francuskoj i Rusiji. U to vrijeme godine 1863. bit će utamničen i Ante Starčević, a nakon izlaska iz zatvora ponovno se zapošljava u odvjetničkom uredu g. Šrama do listopada 1871.

1867. godine potpisana je Austro-Ugarska nagodba, a time su se i mogućnosti ujedinjenja hrvatskih zemalja uvelike smanjile. Dalmacija i Istra našle su se u austrijskom dijelu, a Banska Hrvatska još uvijek podijeljena na civilnu Hrvatsku i Vojnu Krajinu, bila je u Ugarskom dijelu. Pravaši tada izdaju političko satirički list "Zvekan", a godinu dana kasnije zamjenjuje ga politički časopis "Hervat".

Za Stranku prava značajna će biti godina 1871. i buna u Rakovici pod vodstvom Eugena Kvaternika. Zamisao ustanika bila je uspostavljanje Vlade pravaša na čelu sa Starčevićem, a ako pretrpi poraz stradat će samo oni i tako sačuvati stranku. Dana 8. listopada 1871. planula je buna. Kvaternik je sa 200 naoružanih graničara i razvijenom hrvatskom zastavom krenuo ka Rakovici koja je bila određena za sjedište vlade. Buna je ubrzo ugušena i 11. listopada Kvaternik i ustanici su ubijeni. Rezultat neuspjele bune bit će ponovno utamničenje Ante Starčevića i raspuštanje Stranke prava. Nakon toga tek godine 1878. Starčević će biti ponovno izabran za zastupnika u Hrvatski sabor, čijim zastupnikom ostaje sve do svoje smrti 1896. g.

80 – ih godina 19. stoljeća Stranka prava doživjet će vrhunce svojeg političkog djelovanja. Godine 1878. Starčević daje dopuštenje za izdavanje pravaškog lista "Sloboda" na Sušaku. Pojavom "Slobode" počeo je proces prodiranja pravaške ideologije u sve segmente društva. Tada će i velik broj unionista pristupiti Stranci prava pod utjecajem općeg nezadovoljstva Mažuranićevom Narodnom strankom.

 Godine 1880. na mjesto Ivana Mažuranića kao novi ban dolazi Ladislav Pejačević koji pod dojmom rasta Stranke prava djeluje protiv nje zabranama lista "Sloboda", uhićenjima i drugim pritiscima. Na izborima 1881. godine postalo je očito da pravaši imaju simpatizere u svim slojevima društva pa tako i svećenstvu. Godine 1883. dolazi i do demonstracija zbog zamjena hrvatskih natpisa s dvojezičnim hrvatsko-ugarskim natpisima na javnim ustanovama. U demonstracijama su važnu ulogu odigrali pravaši. No svaki otpor bio je ubrzo ugušen. Nakon tih događaja za bana je postavljen grof Karoly Khuen Hedervary. On je u želji da uništi pravaštvo tvrdio da su nemire 1883. organizirali baš oni, no to nije dokazano. Godine 1884., bez obzira na sve pritiske i poteškoće, stranka doživljava svoj vrhunac. Stranka prava izborila je 24 mjesta u Hrvatskom saboru te je Hinko Hinković izradio Adresu kralju koja je snažno naglasila samostalnost hrvatskog naroda. Osudila je dualizam i istakla njezino štetno djelovanje i za Ugarsku. Zahtijevala je ujedinjenje svih hrvatskih zemalja uključujući i Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju. Pravaštvo se od tada uvelike širi kao pokret među građanstvom, a i seljaštvom pogotovo Banske Hrvatske, ali i Istre, Dalmacije i Bosne.

Početkom devedesetih godina 19. st. započeo je u Dalmaciji završni proces ujedinjavanja svih pravaša i pravaških skupina u jedinstvenu Stranku prava. Glavni pokretači tog procesa bili su don Ivo Prodan, koji je predvodio vjersko-pravašku skupinu te dr. Ante Trumbić i Frano Supilo, koji su predvodili liberalnu pravašku grupaciju. Njima će se uskoro pridružiti i Hrvatski klub don J. Biankinija, što je konačno dovelo do ujedinjenja svih triju dalmatinskih pravaških skupina i osnutka Stranke prava u Dalmaciji u Zadru 1894. godine. J. Kažimir Ljubić postao je i prvi predsjednik novoutemeljene dalmatinske Stranke prava.

Tijekom tih 80 – ih godina 19. stoljeća dogodio se jedan zanimljiv događaj u sabornici Hrvatskog sabora kada je jedan pravaški zastupnik udario usred sabornice bana Khuena Hedervarija nogom u stražnjicu. Taj događaj ostao je poznat kao glasoviti "saborski vritnjak". Naime, Khuen je 5. listopada 1885. godine dobio "vritnjak" zbog tzv. "Komornih spisa", koje je ljeti 1885. po noći, kradomice, iz Hrvatskog arhiva otpremio u Budimpeštu. To su stare knjige, čitave knjižnice, vrijedni spisi i dokumenti, koji su svojedobno iz Hrvatske dopremljeni uglavnom u Budimpeštu. Kad je ban Josip Jelačić godine 1848. ugušio mađarski ustanak i ušao u Budimpeštu, pozvao je tada uglednoga hrvatskog povjesničara Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji je sa sobom doveo još nekoliko hrvatskih stručnjaka, da odijele hrvatske arhivalije od mađarskih i da ih dopremi u Zagreb.

Poslije tih događaja u Hrvatskom saboru David Starčević, Eugen Kumičić i Josip Gržanić bili su odmah pritvoreni, a Grgi Tuškanu i Davidu Starčeviću oduzete su titule iuris doctor. Dakako da tu uvredu i poniženje Khuen Hedervary hrvatskim pravašima nije nikada oprostio. Progonio ih je svo vrijeme svoga banovanja u Hrvatskoj.

90 – ih godina 19. stoljeća dolazi do prvog raskola Stranke prava. Zbog bujanja stranke i jačanja pojedinih ličnosti u njoj jačaju i međusobna razmimoilaženja koja će dovesti do raskola 1895. godine. Povod raskolu bio je slučaj paljenja mađarske zastave od strane studentske omladine na Jelačićevu trgu. Fran Folnegović je osudio čin omladine iako je znao da je sva javnost uz nju i da Josip Frank samo čeka takav istup. Naravno da su i svi pravaši osudili izjavu Folnegovića. Dan nakon Folnegovićeva govora Ante Starčević zajedno s Frankom, Kumičićem i Milom Starčevićem istupili su iz stranke i osnovali Čistu stranku prava.

1896. godine umire osnivač i ideolog Stranke prava dr. Ante Starčević u 73-oj godini života u Starčevićevom domu. Sahranjen je prema vlastitoj želji, na groblju kod crkve sv. Mirka u Šestinama.

Kraj 19. stoljeća i početak 20. stoljeća sve do kraja I. Svjetskog rata dovest će do raznih raslojavanja i kombinacija unutar pravaških grupacija. Stvorit će se više stranaka sa pravaškim predznakom.

Hrvatski sabor 29. 10. 1918. formalno je proglasio prekid svake državnopravne veze s Austrijom i Ugarskom te pristup nezavisne države koja je okupljala Hrvatsku, Dalmaciju i Rijeku u novu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba i priznao Narodnom vijeću vrhovnu vlast. Dana 1. prosinca 1918. bit će proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca u kojoj će otvoreno doći do izražaja velikosrpski hegemonizam koji je sustavno programski razrađivan od polovine 19. stoljeća.

Od 60-ih godina 19. stoljeća sve do ukidanja rada Stranke 1929. godine u okviru Stranke prava izdavat će se veliki broj časopisa i glasila preko kojih se javnost informirala o samom radu Stranke, aktualnim političkim problemima, ali su objavljivani i književni tekstovi počevši od samog Ante Starčevića sve do ostalih istaknutih književnika i intelektualaca, koji su bili pristaše Stranke prava, a u tom razdoblju ih je bio velik broj.

U pravaškom pokretu krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća nalaze se vodeći književnici i intelektualci u Hrvata toga doba, kao što su Eugen Kumičić, Fran Pilepić, A.G. Matoš, Milan Ogrizović, August Harambašić, Ante Kovačić, Fran Galović, don Ivo Prodan, Milan Šufflay, Ivo Pilar, nadbiskup Josip Stadler, Matko Laginja, general Stjepan Sarkotić, Vladimir Prebeg, dr. Josip Frank, dr. Aleksandar Horvat i drugi.

1.ožujka 1919. godine prihvaćen je novi program poznat pod nazivom "Republikanski program Hrvatske stranke prava". Od strane "frankovaca" osnovana je Hrvatska stranka prava. U tom programu sasvim jasno rečeno je da hrvatski narod ne prihvaća srpsku hegemoniju umjesto Austro-ugarske, već nastavlja svoju borbu za samostalnu i suverenu nezavisnu državu Hrvatsku.

Pravaški zastupnici sudjelovali su i u radu Skupštine u Beogradu, tako da su bili prisutni u beogradskoj skupštini kad je izvršen atentat na zastupnike Hrvatske seljačke stranke 20. lipnja 1928. god. To je bila uvertira za uvođenje šestosječanjske diktature kralja Aleksandra 6. 1. 1929., kada će kralj zabraniti djelovanje svih političkih stranaka pa tako i HSP-a. No ukidanjem stranačkog djelovanja u Kraljevini Jugoslaviji veliki dio pripadnika pravaškog pokreta za vrijeme diktature odlazi u emigraciju i 30- ih godina nastavlja politički djelovati i to najviše u smjeru ostvarivanja neovisne Hrvatske države, koja će i biti proglašena u ratnim okolnostima tijekom II. svjetskog rata.

Nakon završetka II. Svjetskog rata mijenja se politička karta svijeta, koji se dijeli na dva bloka, Zapadni - demokratski blok i Istočni - komunistički blok. Tzv. ''Blokovsku podjelu'' svijeta i ''Hladni rat'' najviše će osjetiti Europa, koja će se podijeliti na Istočnu i Zapadnu Europu. Hrvatska, koja je tada u sastavu Jugoslavije ulazi u Istočni komunistički blok.

Pravaška ideja poslije II. svjetskog rata i u vrijeme komunističke Jugoslavije nastavlja živjeti u redovima hrvatske političke emigracije, koja će u Starčevićanskom nauku nalaziti ideju vodilju za svoju borbu za neovisnu Hrvatsku i slobodu hrvatskog naroda, koji kao i svi drugi narodi svoju sreću i blagostanje mogu ostvariti jedino u svojoj samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi.

Rušenjem Berlinskog zida 1989. godine, raspadom SSSR-a i padom komunizma u Istočnoj Europi počinju velike promjene na svjetskoj političkoj sceni. Stvaraju se uvjeti za rušenje umjetno stvorene zajednice naroda Jugoslavije, stvaranje samostalne i neovisne Hrvatske i uvođenje višestranačkog demokratskog političkog uređenja.

U takvim okolnostima svoj rad obnavlja i Hrvatska stranka prava 25. veljače 1990. godine u Zagrebu. Za vrijeme srpske agresije i Domovinskog rata Hrvatska stranka prava aktivno se uključila u obranu Hrvatske i osnovala vojne postrojbe za obranu suvereniteta i samostalnosti hrvatske države pod nazivom Hrvatske obrambene snage.

Prvi veliki raskol u modernoj Hrvatskoj HSP doživljava 1993. godine kada dolazi do podjele unutar vodstva Stranke. Moderno pravaštvo doživljava sudbinu Stranke prava sa kraja 19. stoljeća. Drugi veliki raskol je proces koji je započeo 2007. godine u razdoblju pred parlamentarne izbore i nakon katastrofalnih rezultata nakon izbora, a završen je 2009. godine izbacivanjem istaknutih članova HSP-a nakon njihovog traženja promjena u vodstvu Stranke i osnivanjem HSP-a dr. Ante Starčević.

HSP dr. Ante Starčević je moderna politička stranka koja svoje djelovanje temelji na nauku Oca Domovine i na tim vrijednostima gradi političku platformu za budućnost.

HSP dr. Ante Starčević je po svom progresivnom djelovanju tzv. ''HSP 21. stoljeća'', koja u svojem nazivu i dalje u političkom životu održava ime Oca Domovine dr. Ante Starčevića.